Piše: Angela Bonacin

Zumiramo satelitom prema Splitu u pokušaju da se stacioniramo nad relaksiranom rajom dok meditativno uživa na suncu, ne mareći za teške teme, kako bismo doznali što se događa u gradu. Iz prikrajka se pojavljuju kola, štropotom se zaustavljaju pred vratima grada. Šuškajući ključevima uz dobacivanje nekoliko dosjetki na račun pojedinih dnevnopolitičkih igrokaza, gospodin Kerum, prerušen u čovjeka (inače prorok koji je prikupio znanje na kršu i kamenjaru dalmatinske zagore), odluči prenijeti ljudima sve informacije dobrog svemira i oplemeniti nas njima. Raja mu radosno kliče, osupnuta njegovim manirama, postavlja ga na čelo svih zbivanja, kako bi ih tumačio i prilagodio svojim svetim pismima, duboko zakopanima u zemlji pradjedova.

Gradom se začuje jedno duboko „ ojjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjj“. Pa opet, iz dubine grla nešto više piskutavo „ ojjjjjjjjjj“.
Ojkanje se nastavlja po čitavom gradu, ulazi u zakone, ocrtava se na kazališnim zastorima, kotrlja po ulicama, odzvanja sa zvonika, posvuda jedno dugo meditativno „ojjjj“.

K’o u nekim znanstveno-fantastičnim filmovima grad se potpuno oslobađa tisućljetnog robovanja kulturi vraćajući se iskonu, gdje su dobre pečenke alfa i omega. Koristeći se, između ostalog, dobrom starom vlaškom magijom, u čitavu bajku uvodi i svoju draganu, na vijeke hvaljenu majku svih majki u Splitu, zaštitnicu parkova, nasada i zelenih površina. Tako Split dobiva i obećavajuće potomke plemenite loze Kerum, koja se već proširila na sve segmente postojanja grada.

Oni sa sobom donose neku novu dimenziju, pa doznajemo da je riječ „zakon“ otvorena raznim tumačenjima i da je ne treba shvaćati previše ozbiljno. Između ostalog, gospodin Kerum voli uređivati javne površine prema svojim artističkim afinitetima, a bogami voli i sve što je veliko, pa raste, raste, raste do neba, dok ne dotakne zvijezde poput kakvog pjesnika perom.

Ponekad, kada se neotesanci iz čopora odluče suprotstaviti promjeni, on se crveni poput patuljka, izbacuje napolje neke čudne riječi i prijeteći smišlja nova obličja ulicama (možda radije prijeti smišljanjem novih obličja ulicama.).

Njeguje poetiku šaketanja, dobrog vina i mlade noći uz lakonotna svirala. Čudan je to svat, doista. No ima riznicu punu talismana, koji štite od svih zlih duhova, pa ga se događaji oko njega ne dotiču previše; on ih kreira, ponekad zaobilazi, sve što kaže pogazi u tren.

On je svemoćan.

Hrani gladne, uči neuke o pravoj istini, ima sposobnosti Zlatka Sudca da se pojavljuje odjednom na više mjesta, on ustvari ne zna ništa – a zna sve.

Nažalost, ništa od ovoga nije istina. Gospodin Kerum simbol je za potpuni krah morala u Hrvatskoj, alarmno svjetlo da nešto u školskom sustavu ne odgovara potrebama modernog doba, dobar putokaz razvikanim psiholozima u kojem smjeru trebaju nastaviti s proučavanjem tamnije strane ljudske psihe, razlog da se svi zajedno zapitamo kako, zašto i kada. Kada se ludilo provuklo kroz ušicu igle i zavladalo ovim prostorom?
U nekom drugačijem svijetu tog bi gospodina fino prokazala tek jedna uljuđena riječ kakva racionalnog uma, on bi živio i stvarao samo u dramama.
Onda učite djecu da čitaju i obrazuju se, ta to im ne treba.

Da nije žalosno, bilo bi smiješno, pogotovo kada spomenuti pokušava otkriti jednu od svojih postojećih ličnosti, pa bi htio biti ljubazan i dobro odgojen, ali ga dosadna muha izbaci iz takta i ponovno se vraća u ličnost seoskog krkana, potpuno izbezumljen od te mašinerije ideja.

Teško je razlučiti ima li više razloga za suze on ili mi koji ga trpimo. Najbolje bi bilo da se svi zajedno zagrlimo, pa malo smijemo, malo plačemo, a onda bacimo koju reru i gangu za kraj ove pustolovine. Sve što je ljudsko, ne može biti strano; sve što je strano, zlo je i naopako, neka nama našega čovjeka da se smijemo kroz suze.

La commedia non è finita, nastavlja se. Sutra je novi dan, bit će još svega i svačega.