Piše: Marijan Grakalić

Geslo ”bolje novo kupiti nego staro krpati” proteže se kroz cijeli roman ”Vrli novi svijet” Aldous Huxley koji je u njemu još 1932. godine ukazao na to kako su ekonomski razlozi najbolji opravdanje za totalitarno provođenje ideja svake oligarhije. Oni također predmnijevaju postojanje i izgradnju masovne proizvodnje kako bi se na taj način predočila slika poželjne utopije. Moguće i one prikazane slikom bogatstva masovnog turizma i neviđenog napretka kroz marine za jahte bogatih, luksuzne hotele i sve druge sadržaje koji prate takvu viziju. Zbog nje je prošlog tjedna u Šibeniku srušena 111. godina stara dočasnička pomorska škola na Mandalini, čime je ne samo izgubljena prepoznatljiva vizura Šibenika, već je nestao i spomenik duge pomorske povijesti ovog grada.

Zanimljivo je kako se nije razmišljalo o tome da se ta zgrada iskoristi u planiranom urbanom kompleksu kao njegov dragulj, a donedavno je u njoj bio smješten Državni arhiv u Šibeniku, već je srušena kako bi se pripremio teren za gradnju turističkog naselja prosječnog arhitektonskog izgleda kojeg financira turska grupacija Dugus grupa s preko 50 milijuna eura. Podsjetimo se kako je grad Šibenik godine još 2007. potpisao ugovore koji omogućuju greenfield mega turistički projekat “Hotel Šibenik” i pravo građenja na 56.000 četvornih metara na poluotoku Mandalini gdje se nalazi vojarna Kuline prenesena u vlasništvo gradske uprave. Radi se o 50-godišnjoj koncesiji na prostor. U sastavu tog turističkog kompleksa trebali bi biti izgrađeni hoteli s pet, četiri zvjezdice, marina, te sadržaji za razne izvan pansionske usluge.

”Ako se ukloni zgrada na Kulinama bit će nepovratno uklonjeni važan dio šibenske povijesti i bogata šibenska pomorska tradicija.” Upozorio je još 2008. godine povjesničar Joško Zaninović, ravnatelj Gradskog muzeja Drniš koji prikuplja građu i izučava Austro-Ugarsku mornarice i mornarice Kraljevine Jugoslavije, te posjeduje zbirku dokumenata i fotografija iz tog doba. ”Ta zgrada je početkom 20. stoljeća građena za potrebe čuvene šibenske pomorske dočasničke škole koja je do tada djelovala u ratnom drvenom brodu „Schwrzenberg“ što je bio na mrtvom vezu uz južnu obalu poluotoka Mandaline. Tu su bili i drugi brodovi koji su služili za obuku poput „Kasier Maxa“. Neki od njih sudjelovali su u znamenitoj Viškoj bici 1866. godine. Zgrada je podignuta na zemljištu kojeg je, želeći da grad napreduje, 1890. godine za potrebe izgradnje vojne baze Austro – Ugarskoj darovao legendarni Ante vitez Šupuk, prvi Hrvat gradonačelnik Šibenika. Ljudi koji su se tu školovali plovili su svim morima svijeta, a zbog svog znanja i stručnosti bili su cijenjeni i traženi. Izobrazba telegrafista i kormilara bila na je na posebno visokoj razini.”

Iako zgrade dočasničke škole začudo nije bila zaštićeni povijesni spomenik, a obišao ju je ne tako davno i bivši ministar kulture Jasen Mesić prilikom dogovora o seljenju Državnog arhiva, činjenica je kako njezin nestanak znači i nestanak dijela višestoljetne šibenske pomorske povijesti. Gotovo pravilno pokazuje se kako je sve manje spomenika a sve više takvih rješenja potrebnih kapitalu. Nije samo sada Šibenik počinio takve tragične greške prema povijesnoj vizuri grada i povijesti, budući da je već prije srušena stara peškarija i Narodna kavana na Poljani.  No, nema veze, kupit će se nešto novo i od novih materijala da se onda pričeka nekoliko stoljeća kako bi se, zbog potreba neke investicije i gladnih ustiju, opet to maknulo. Tako se krpamo, izgleda, od stoljeća sedmog.