Piše: Helena Berden

Slike pogleda na grad naslikane uljem na platnu kroz ugođaj vlastitih unutarnjih stanja, istančanog osjećaja za boju i velikog rastera nijansi, akademskog slikara Tihomira Razuma, izložene su u prostoru Knjižnice Marije Jurić Zagorke. Zrcale blage i poetične karakteristike urbanog krajobraza u maniri slikarstva Zlatka Šulentića, čiji je rad i inspirativna podloga mladom umjetniku.

Daljina izoštrava misli ali istodobno distorzira i zamagljuje pogled. Da bi se vidjelo jasnije, mora se ne vidjeti ili bar s odmakom i pogledom kroz prorede trepavica pronaći savršeni fokus vlastitog viđenja umjetnikovih snoviđenja, uvida i težnji. Upravo na to pozivaju ulja koja plohe doživljavaju kao mogućnost opisnog sredstva nekog skrivenog svijeta ispod neba toliko indiferentnog prema nemogućnostima ostvarenja načelne vlastitosti. Stoga je potrebno gledati na taj poredak sjenovite arhitekture sa sviješću o perspektivi raspodjele zgusnutih i nabijenih struktura. U mnogobrojne kvadrate ispunjene slobodnim potezima kista upisana je neminovna uvjetovanost svjetla, suptilna nemogućnost izbora doba dana istovjetna čovjekovom metafizičkom određenju u svijetu. Ako i postoji sloboda čistog oblika, je li moguće slobodno izabrati vlastitu postojanost, vlastiti oblik i vlastiti potez?

Gradske vedute koje slika Razum prikazuju upravo tu nemogućnost izbora i stoga petrificiraju  nastojanje ikakve promjene, one su pomirenje nesavršenosti, odsutnost potresnog ganuća, krajobrazi rasplinutosti, melankoličnog pokrova, ali istodobno sabrane u svojim promišljanjima. Uglavnom modrikaste boje razno nijansirane u cjelini djeluju povezujuće poput kakvog sna kroz koji se provlači ista nota subjektivnog osjećaja neutemeljenosti. Slike su nastavci osjećaja, a igre svjetla i sjena su poput dinamičnosti redovnika i puka, uhvaćenih u zajedničkom cirkuliranju uskim ulicama u urbanim strukturama.

Svodeći sve na oblike i boje, oponašanje i apstrakciju, ne treba dovoditi u pitanje realnost ili moguće stupnjeve Razumove umjetnosti, jer „pojam je čovjeka“, kaže Kierkegaard, „duh, i ne treba da nas zavede to što on može hodati i na dvije noge.“ Ono što proces apstrakcije čini jest da svodi na forme i unificira, ali tu uvjetovanost na slikama ukidaju mutni namazi boje, dajući joj mogućnost kreiranja vlastite scenografije, svojevrsni slobodizam koji se uviđa i na horizontima slika, kao da tamo negdje još iza veduta grada postoje nade slatkog mirisa i zajapurene slobode ljudskog duha. Dok se ne otkrije takav utopističko-poetički kraj, ostaju nam blokovi i blokovi sanjarenja, modri zidovi opreza, kosi krovovi logike i okna ludila i strasti. Ostaju nam monade umjetnosti.