Piše: Marijan Grakalić

Prava je istina da postoje stvari za koje nije lako objasniti kako nastaju. Nastojeći se tome dovinuti, Jan Batista van Helmont još je u sedamnaestom stoljeću iznio svoje uvjerenje kako u kutiji gdje se nalazi brašno i jedna prljava košulja nastaju miševi. No, vjerovali ili ne, nakit ima sasvim drugačije podrijetlo. U njegove tajne nastoji proniknuti ”Klub prijatelja nakita” koji već godinu i pol postoji u Zagrebu i kojeg predvodi Sabina Kolonić. Ovi zaljubljenici i marljivi dizajneri nesvakidašnjih formi i oblika raznovrsnih ukrasa sastaju se svakog petka predvečer u klubu ”Podravec” kraj Britanskog trga kako bi razmijenili iskustva, ponešto naučili, i dakako, bili podrška jedno drugom.

Društvo prijatelja nakita, kaže Sabina, odnedavno je i neprofitna udruga koja okuplja dvadesetak dizajnera koji izrađuju originalne kreacije za vlastiti gušt ali i za sve one koji u tim primjercima pronalaze predmete ili ljepotu što nadoknađuje realnost. Tako je nedavno u prostorima Atelijera poznatog zagrebačkog zlatara i dizajnera Lazera Roka Lumezija u Tkalčićevoj ulici u suradnju s ULUPUH-om bila postavljena izložba na kojoj su javnosti svoje radove izložili i članovi Kluba prijatelja nakita. Mogli su se tu vidjeti krasni predmeti koje su napravili Ines Delač, Irineja Čubela, Jadranka Ajduković, Zdravka Radić, Petra Podnarčuk, Vanja Selak, Sabina Kolonić, Marina Čuković i drugi kreatori što svojim uradcima svijetu dodaju minijature kojih od prije nema. Zasigurno, veliko je zadovoljstvo stvoriti oblik predočavanja koji dodiruje sukus one otvorenosti koja dopušta da se predmeti iz mašte ili sna ulove u trenutku zbilje i tako postanu prsten, naušnica ili broš i nešto što od tada nadalje ima svoju jedinstvenu sudbinu.

Nakit je jedinstvena pojava i iako ga posjedujemo ili stvaramo nije nam ostavljen zauvijek. On je moguće kod nas do smrti kako bi potom nasljeđem prešao u san ili posjed neke druge osobe, ili možda ponovo bio izgubljen da bi se po nekom neprovidnom zakonu kasnije ponovo pronašao onda i tamo gdje za to postoji potreba. Zato se ponekad učini kako oni fini primjerci nakita imaju dušu koju skoro ništa ne može dodirnuti i koja naizgled samodostano postoji u svoj onoj ljepoti koju nam takav predmet daruje. Upravo zato drago mi je to sijelo petkom gdje vibrira ono neizrečeno uvjerenje kako se izrađujući minijature sudjeluje u nečem velikom, možda i tajnom ali ipak najvažnije, dopadljivom misteriju ljepote.