Razgovarala: Angela Bonacin

Riječi su igračke, jedine koje preostanu nakon neminovnog okršaja djetinjstva s odrastanjem, a kada se riječi pretoče u rapsodiju osjećaja splitske grupe Mister No, onda nastane nešto što nadilazi prvotni impuls samog stvaralaštva. U vremenu bez boje, okusa i mirisa u njihovim se pjesmama skrivaju posljednji tragovi nekog drugačijeg svijeta, izgubljenog sasvim slučajno, možda u samo nekoliko godina, ili nekoliko nepronađenih nota. Grupa je osnovana još 1999. godine i nazvana po akcijskom junaku iz stripa, u kojem se najbolje pronalazi osnivač i autor teksta i glazbe Slaven Slišković Slija, a ovih je dana potpisala ugovor s „Croatia Recordsom“ i prezentirala svoj novi izvrsni singl „ Deminer“.

Slišković je bez sumnje najprije veliki pjesnik (u što se može uvjeriti svatko tko pročita ili posluša njegov opus), koji zna pretočiti sličice iz svojeg života u genijalne metafore. Radi se o pjesmama koje su bezvremenske, koje ne prate trendove, a iskrenost koja iz njih zrači uistinu je rijetka. One žive na margini, među istinskim zaljubljenicima u umjetnost, neusiljenu i iskrenu, kao svjedočanstvo jedne duše o vlastitim katarzičkim previranjima.

O svemu tome, o nastanku grupe i budućim planovima Slišković će najbolje sam ispričati.

Angela Bonacin: Pa, kako je to nastala grupa Mister No?

Slaven Slišković: Kao srednjoškolac sam puno čitao knjige i onda je poezija počela „kuhati“ u meni i počeo sam pisati pjesme. Ne znam zašto, ali tada mi je forma bila bitna pa sam pisao razne rime: parne,unakrsne,obgrljene. Neke sam pisao i bez rime.Najbitnije je da sam neke pisao tako da sam brojao slogove i pazio da tu bude i refren. Nikad nisam pisao stihove kao većina pjesnika zajedno, jedan ispod drugog, nego sam odvajao ono što mi se činilo bitno. Tako su mi izgledale veće.

Već sam u srednjoj školi napisao prvu zbirku, ali je nikako nisam mogao objavit.Naučio sam loše svirat gitaru i uz pomoć Božju uglazbio sam jednu jedinu pjesmu “Preoštri val” i 1995 g. nespretno je snimio u studiju “Deva”. Tek 1997. sam objavio zbirku “Šibe poznatih maćeha”. Knjige sam poklanjao kako kome sam stigao i sad moram odlaziti u biblioteku da je ponekad pogledam jer sam ostao bez iti jedne. 1999. sam okupio Mister No, kako nismo imali više uglazbljenih pjesama, snimili smo pjesmu “Slobodan” (obrada Partibrejkersa, njihova glazba i moj tekst). Stalno sam pisao nove pjesme i shvatio da to neće nitko čitat ako pod hitno nešto ne napravim. I tako sam uglazbio i drugu pjesmu, “Dvojnik slučajnog prolaznika” i te iste godine smo je snimili u studiju Tome Mrduljaša. Naš prijatelj Vili Miličević je radio kod Tome kao tonac i u studio bi ulazili preko noći kad je bio slobodan. Kako opet nismo imali dovoljno pjesama, treću smo pjesmu snimali kao obradu EKV-a na moj tekst.I sve je bilo snimljeno ali kad sam se ja pojavio da otpjevam oni su mi rekli da je netko nešto krivo pritisnuo i da je sve pobrisano. Poslije sam shvatio da su se oni dogovorili da te obrade nisu baš dobar izbor. Jedino mi je to bilo logično objašnjenje zašto ta pjesma nije snimljena do kraja, al’ nikad ih više nisam pitao za to. Vidio sam da ove pjesme u kojima sam brojao slogove mogu uglazbit pa od tada do danas tako i pišem.

Angela Bonacin: Možete li kazati nešto o novom singlu, kako je nastao i koju poruku nosi?

Slaven Slišković: Nakon 13 godina postojanja Mister No-a potpisali smo ugovor s Croatiom Records i kao prvi singl snimili smo pjesmu “Deminer” koja se od danas može čuti na većini radio postaja u Hrvatskoj. To je prvi put da je jedna naša pjesma na radiju izvan lokalnih okvira i sve nas zanima kako će tu i sve ostale pjesme koje se budu puštale primiti ljudi van Splita.

Pošto mnogo gledam nogometne utakmice svih svjetskih liga, ponekad odem u kladionicu Hrvatske Lutrije i ispunim „tiket“ za klađenje.Kad dobijem nekakav novac kupim srećke, tzv. strugalice i poklonim ih curama u kafiću. Gospođa koja radi u kladionici mi je rekla da dio od prodaje tih srećaka ide za razminiranje Hrvatske. I tako, jednom kad sam dolazio bila je smjena i čuo sam jednu gospođu koja radi kako govori ovoj drugoj:”Evo ovoga šta je razminira pola Hrvatske”.Shvatio sam da sam i ja u jednu ruku deminer i tako je nastala ta pjesma.

Inače, sve su moje pjesme djelići iz života. Pišem o djevojkama s kojima sam bio i u koje sam bio zaljubljen. Sve su to stvarne osobe. Ništa ne izmišljam. Ne mogu ja toliko izmislit koliko mogu doživit. Nekad se igram proroka pa predviđam, ali rijetko. Mnogo ljudi se pronalazi u mojim pjesmama i svatko sa sobom odnosi neku poruku iz pjesme.

Angela Bonacin: Osim toga , vi ste napisali i četvrtu zbirku pjesama, koja čeka da ugleda svjetlo dana. Postoji li mogućnost da je uskoro vidimo na policama knjižara?

Slaven Slišković: Da, moja nova, četvrta zbirka pjesama je napisana i u potrazi sam za izdavačem. Pokušat ću preko izvršnog direktora Croatie Records doć do neke veće izdavačke kuće. Ne glazbene, nego književne, da ne bi bilo zabune. Mislim da je sad vrijeme da moja knjiga izađe u većoj tiraži i da se može kupit jer svakodnevno dobivam upite od raznih ljudi gdje mogu kupit neku moju knjigu. Pa ako bude sreće možda jednom napravim i reizdanja svojih starih knjiga.

Ali kako to obično biva u životu, čovjek kada nešto očekuje onda sva svoja razmišljanja suzi u tu jednu misao i sve prolazi pored njega i ništa ga ne pogađa, a kad ne očekuje ništa onda su mu misli široke i sve ga pogađa i onda shvati da sve dolazi kada to ne očekuje.

Mi se nadamo zajedno sa Slavenom da će sve njegove pjesme pronaći uskoro put do šire publike, a budući da su u grupi Mister No trenutno i Vladimir Garić (gitara), Tomislav Dorić (klavijature), Miodrag Spasić (bas), Nikola Luša (bubnjevi) i Barbara Sumić (back vokal), u to nema sumnje, bilo da se radi o starijim pjesmama u kojima je odavno uzivala splitska publika ( „Jednostavno to je ljubav“, „Otkazana predstava“ , „Jelenova suza“, „Iva“, „Nekoliko oblaka“, itd.) ili u onima koje će tek doći