Razgovarao: Marijan Grakalić

Grakalić: Poznata je tvoje mišljenje kako male i razjedinjene južnoslavenske zemlje koje danas ulaze u Europsku uniju, Slovenija već jest a Hrvatska je na najboljem putu, ustvari postaju male sluge velikih gospodara. Mnoge što dijele takvu zebnju nazivaju euroskepticima, iako sva dosadašnja povijesna iskustva samo potvrđuju kako prije ili poslije velika udruživanja postaju tamnice i stratišta za male narode. Nekako mi se čini da smo također ovim referendumom odustali od onog tradicionalnog načela hrvatske građanske politike da kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakona. Dakle, unatoč svim pričama izgleda kako ne budemo više svoji na svome. Tako i tvoja nedavna predstava u Kerempuhu ”Bolnica na kraju grada” koju je napisao Hristo Bojčev na duhovit način pretpostavlja sam problem tranzicije stvarajući dojam kako su građani u nekom tretmanu nalik onom psihijatrijskom, pa više nitko ne zna tko je. Čak je i glavni lik zaboravio samog sebe. S druge strane svi kao očekuju neki izmišljeni svijet u kojem će se svi problemi činiti malim i ništavnim. Nekako mi se čini da smo sve više u klopci one već davno spominjane priče, ”Zemlje velike laži”.

Saša Broz: Referendum nije pokazao mišljenje većine. Oni koji se ne slažu sa rezultatom a nisu izašli i glasali nemaju se pravo buniti. Mislim da je još uvijek potpuno neizvjesno što nas zapravo čeka u “nedođiji” ali s obzirom na iskustva i situaciju u Italiji, Grčkoj, Mađarskoj i Sloveniji, ne piše nam se dobro. No, ostaje također otvoreno pitanje da li bi nam moglo biti bolje bez EU. Dio moje obitelji živi u zemljama EU i njihova iskustva bila su mi vrlo bitna kod formiranja stava oko našeg ulaska u EU.

Tekst koji sam režirala u ”Kerempuhu” prošle godine “Bolnica na kraju grada” dramski je hommage temi utapanja malih naroda u velike zemaljske “korporacije” nastale samo radi formiranja zajedničkih gospodarsko-ekonomskih interesnih skupina. Bugarski autor Hristo Bojčev na vrlo satiričan a opet i suptilan način kroz traumu glavnog junaka tretira tu aktualnu temu. Kao što čovjek čitav život traga za svojim identitetom jer većina nas ipak želi izaći iz općenitosti mase, tako i narodi imaju pravo na svoje autentičnosti i posebnosti. Kroz povijest smo uvijek pokazivali težnju ka samostalnosti a sada ulazimo u jednu ekonomsku umjetnu tvorevinu i to u vrijeme kada je ona već na sigurnom zalasku!

Grakalić: Jedna od važnih političkih koncepcija tvog djeda, Josipa Broza, čovjeka koji će još dugo vremena biti najinteresantnijom političkom pojavom u svim zemljama bivše Jugoslavije, bila ideja nezavisnosti. U ovim vremenima sveopće promocije konzumnog mentaliteta danas to zvuči gotovo anakrono. Nekako se vidi da aktualne političke i intelektualne elite ne kreiraju ništa originalno već samo slijede neke već unaprijed usvojene i prokušane marketinške koncepcije.

Saša Broz: Bez obzira na druga vremena i veliki vremenski odmak eto, moj pokojni djed je kada je izašao iz tzv. istočnog bloka i rekao Staljinu NE mogao ući u NATO PAKT i pripojiti se zapadnom bloku. Ali on je želio i uspio zadržati potpunu neovisnost Jugoslavije i formirati sa političkim partnerima blok NESVRSTANIH. Ta pozicija a i njegova politička karizma omogućila je sjajan balans ali i suradnju sa obje sile i istočnom i zapadnom. No moj djed je uz tu neospornu prirodnu inteligenciju imao i vulkansku karizmu koja se rijetko viđa a još rjeđe rađa.

Grakalić: Postoje ustvari brojne priče i tzv. Tajne povijesti koje se već dugo bave likom i djelom tvog djeda, pa onda i cijele vaše obitelji. Ne znam što sve tu nisam čuo. Od toga da je bio potomak baruna Keglevića pa do toga kako je ustvari ruski grof koji je simpatizirao komunizam. Ovaj zadnji serijal Lordana Zafranovića o njemu također je pobudio veliku pažnju, no nekako mi je u svemu tome poseban bio trenutak kad sam pročitao jedan tvoj komentar. Kažeš kako je ”u prvoj epizodi serijala o mome djedu zvijezda bila moja baka Herta Hass. Uvijek, pa i dva dana prije nego je umrla pričala mi je o djedu s toliko ljubavi kao da ništa na svijetu ne postoji osim njih dvoje. Bila je doista hrabra i velika žena.” Izgleda kako je ljubav uvijek ono što nas najviše privlači i ustvari, otkriva pravi identitet svakoga, zar ne?

Saša Broz: Ljubav između mog pokojnog djeda i bake za mene je jedna od najljepših “love story” koje sam ikad čula. Gledam seriju prvenstveno radi bake. Njezina svjedočanstva koja su u seriji dokumentirana smatram vrijednima ne samo radi bezvremenske ljubavi moje bake prema djedu već i radi povijesnih okolnosti u kojima se čitava priča odvijala a koje su bile stvarno turbulentne. O djedu se puno toga zna ali ono što je baka rekla to je prvi puta podijeljeno sa javnosti.

Grakalić: Svojedobno si izjavila kako ne postoji papir koji može garantirati ljubav. Odnosilo se to na pitanje o instituciji braka jer on često, ako u njemu nema ljubavi postaje forma bez sadržaja. I predstava o Mirandolini dotiče upravo škakljivu ljubavnu klopku, i tu se miješaju životne nedoumice i strepnje srca. Uostalom, jasno je da papir ne garantira ništa a kamo li ljubav, no na papiru ostaju i priče i ljubavi, čitave predstave u kojima i ti pronalaziš motiv i način da o to prikažeš na osebujan način.

Saša Broz:.Ljubav je vječna inspiracija umjetnika. Literatura ju kroz stoljeća tretira i uzima kao glavnog pokretača svijeta. Goldoni je vrhunski komediograf. Reformator komedije u obliku u kojem je mi danas poznajemo borac protiv amaterizma na kazališnim daskama a u gotovo u svim svojim djelima piše o ljubavi. Životan je pa se ljubavne zavrzlame njegovih likova ne završavaju kao u sapunicama već bliže stvarnim životnim situacijama. “Mirandolina” premda komedija, govori s jedne strane o potrebi oba spola za udvaranjem, površnim flertom i posjedovanjem a s druge strane o iskrenim ljudskim emocijama i strahu o prepuštanju istima. Mirandolina je svjesno donijela pogrešnu odluku i patiti će radi toga. Koliko puta se svakome od nas dogodilo da smo radi određenih okolnosti donijeli pogrešnu odluku i svi znamo koliko to zna biti bolno. Upravo ta činjenica da u predstavi uz mnoštvo smijeha ima i trenutaka ( a pogotovo kraj predstave) kada se može suosjećati s Mirandolinom i Vitezom koji premda zaljubljeni ostaju svaki u svom svijetu. Kao i u životu, Goldoni nudi smijeh kroz suze i određeni oporost, upravo zato mi je i zanimljiv. Sve reprize su rasprodane a publika je sjajno prihvatila pomaknutu ideju predstave. Naša predstava također ima dogovorena mnoga gostovanja pa će ju i publika u regiji moći uskoro vidjeti.

Grakalić: Još jedna tvoja predstava uskoro će imati premjeru, ovaj puta u teatru Žar ptice na Šlati. Radi se o priči Zine Kiseljak ”Siromah i vrag” koja je napisana po narodnim motivima bliskim općim faustovskim prispodobama.

Saša Broz: U tijeku su završne generalne probe dječje predstave “Siromah i vrag”. Nikako nećemo otkrivati sadržaj ali ono što mogu najaviti a to je da glavni junak Dobroslav kojega maestralno igra Marko Makovičić prolazi kroz svakakve peripetije pa čak uspije i nadmudriti i samog Vraga kako bi dokazao da treba vjerovati u sebe i da se isplati biti dobar i pošten. U današnjem svijetu roditeljima stvarno nije jednostavno biti dosljedan i po tom principu odgajati djecu pogotovo u društvu u kojem živimo gdje su dobri i pošteni na cesti bez posla i obespravljeni, a oni drugi uživaju.