Piše: Marijan Grakalić

Sva je prilika kako nezavisna kulturna scena, ustvari kultura mladih, periferije i rubnih nastojanja sada sve više postaje osloncem i pokretačem značajnog preoblikovanja kulture uopće. U jednom pogledu za to je važna i promjena političke paradigme kada je u pitanju kultura i baština, ali također i žilavost brojnih grupa, pokreta, projekata, udruženja i inicijativa oduvijek antagonistički određenih prema ideološkoj slici svijeta i pripadajućem kulturnom programu. U Zagrebu nezavisna je scena u dugom vremenskom razdoblju bila talac sustava. Nešto što se povremeno potkusurivalo zbog medijskog i socijalnog ušutkivanja, naravno, s onom nervozom i prijezirom rezerviranim za sve što u glavama birokratskog i promjenama nesklonog činovničkog kadra predstavlja beznadno otuđenje od službene i nacionalne kulture.

Ustvari, pokret nezavisne kulture koliko god da je po svojoj prirodi disperzivan i heterogen, svoj jedinstveni poučak izražava u radikalnom stavu prema tradicionalno institucionaliziranim grupama kojima se pogoduje u tijelima i ustanovama što raspolažu golemim sredstvima za proizvodnju i održavanje kulture. Pozerska kultura tipična za malograđansku sliku svijeta sada ima ozbiljnu konkurenciju.

Najprostiji oblik represije prema nezavisnim vibracijama kulture jest bolno pitanje raspolaganja prostorima namijenjenim kulturi koji se često komercijaliziraju. Najbolji primjer takve prakse je čitav niz zagrebačkih knjižara (Znanstvena knjižara na Cvjetnom placu, knjižara Miroslav Krleža na Trgu bana Jelačića, Knjižara u Ilici 7, Kuglijeva knjižara u Ilici30, itd.) koje su otete od svoje namijene kako bi postale prostori konzumerskog i profitnog karaktera. S druge strane čitav niz kulturnih projekata i sadržaja ne samo da je nedovoljno i slabo financiran od strane društva već je upućen na vlastite stanove ili snalaženje po javnim ustanovama koje su i prostorno i terminski ograničene. Posebno je to naglašeno kod kompleksnih modela suradničkih, umjetničkih, istraživačkih, eksperimentalnih, edukacijskih i interdisciplinarnih programa kao što su: Bacaći sjenki, BLOK, Centar za dramsku umjetnost, Community Art, EkS-scena, FADE IN, Clubtura, Kontejner, Domino, Mreža mladih, Platforma 9,81, Sto, kako i za koga, Zdravo društvo i druge inicijative složene organizacije i prezentacijske prirode.

U tom pogledu malen ali veoma značajan pomake napravljen je kada je u prosincu u prostoru književnog kluba ”Bookse” utemeljen ”Centar za dokumentaciju nezavisne kulture”.  U njemu bi odskora trebali biti javno dostupni katalozi, knjige časopisi, fanzini, listovi, CD-i, i sav ostali medijski materijal koje je proizvela nezavisna kulturna scena od 1990. do danas.

Tako je na tom istom mjestu u veljači održan okrugli stol koji se bavio temom deset godina suradnje na sceni nezavisne kulture. Cijeli skup ličio je na pomalo na sjelo abonenata neke svetačke službe koja dobro upućena u apsurdnost situacije nastoji iznjedriti svojevrsni manifest koji bi ponajprije bio socijalne a ne kao do sada više psihološke prirode. Kažem to zato jer je ovaj revni skup kojeg je organizirala udruga Clubtura, što se primarno bavi razmjenom sadržaja nezavisne kulture u Hrvatskoj i regiji, pomalo ostavljao dojam kakvog su moguće imali i rani kršćanski hodočasnici koji su svoju vjeru nastojali širiti u potajici unutar institucija tada postojećih barbarskih država. No za razliku od čisto političke ili idejne transformacije kulturalnih fenomena, ovdje je ishodište rasprave ukazalo na iskrivljenosti i zla manipulativnog nasilja institucija, ali i na sve značajniju ulogu nezavisne kulture kao korektiva takve prakse.

Da cijela stvar nije zanemariva, odnosno na se na nezavisnu kulturu više ne može gledati kao na djecu s periferije koja bi se naselila u tzv. Kulturni centar grada istakla je Katarina Pavić poznati kulturni aktivist, navodeći kako je od 2002. godine do danas kroz programe Clubture ”ostvareno je više od 1500 javnih događanja. Predstava, izložbi, koncerata, filmskih projekcija, radionica, tribina, itd., i to u više od 50 gradova i manjih mjesta u Hrvatskoj. Clubtura je omogućila povezivanje čak 165 organizacija u Hrvatskoj, povezujući se s više od 70 organizacija iz regije u programima razmjene.” Naravno, ono što je također bitno jest i to da je na taj način stvoren okvir koji povezuje ljude istodobno ih vodeći k slobodnoj formi rasprave o svim društvenim i javnim problemima. Naravno, to ne znači da ne bi bilo zgorega u budućnosti organizirati u okviru takvih tendencija možda čak i kongres koji bi se bavio problemima dijalektike oslobođenja od dominantnih tema odnosno škarta konzumerističke kulture što se svakodnevno servira u nebrojenim medijima.

Afirmacija programa i sadržaja nezavisne kulture sve je ozbiljnija, što je potvrdio i koordinator u Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva Pavle Schramadei istaknuvši kako je omogućena značajna financijska potpora cijeloj toj sceni, a ona će biti i veća ulaskom u Europsku uniju. Izrastanje novih oblika kulturnog života otvorenijeg i dostupnijeg sada se pokazuje ne tek u konkurentskom odnosu prema institucionalnim oblicima kulture već i kao dodatne vrijednost koju mogu baštiniti svi. Nema tu zablude kako se kultura može održati bez novca, ali ipak, drag mi je unatoč tome i dalje onaj čuveni stih američkog pjesnika Allena Ginsberga koji je gotovo generacijsko obilježje jedne epohe ”sav svoj novac sam spalio u kanti za smeće”.

Teodor Celakoski, jedan od pokretača projekta Clubturea, pri daljem razvoju nezavisne scene plaši se paradoksa decentralizacije kulture jer bi ona s jedne strane mogla pogodovati klijentalizmu koji bi upravo rečeni pojam mogao upotrijebiti kao demagoški paravan za ostvarivanje svojih profita.
O tome što se ustvari postiglo s pokrenutim procesima govorila je i ministrica kulture Andrea Zlatar Violić. Ona smatra kako je bilo’ od 2000. do 2010. godine došlo do zastoja u strukturnom razmišljanju, budući da mnogima nije bilo jasno da nezavisna scena nije skup projekata, već da je cilj napora nezavisne kulturne scene stvaranje platforme koja omogućava organizacijsku stabilnost. To se prije svega odnosi na umrežavanje kao presudnu ulogu, te na mogućnost regionalne suradnje budući da svi u regiji sudjeluju u istom kulturnom prostoru koji tako i tako postoji kao ‘alternativni estetski produkt'”.

Nesumnjivo je kako aktualno artikuliranje nezavisnog modela kulture utječe na postojeće institucije, iako je iznos sredstava potpore 10: 90 u korist tradicionalnih formi kulturnog života. U neku ruku i društvena kriza pogoduje dekonstrukciji i rekonstrukciji odnosa koji vladaju u sferi kulture, a to se u budućnosti može postići većom ulogom medija i umrežavanjem svih kulturnih fenomena kako bi se time spriječilo  njihovo zatvaranje i osujetila tendencija da budu sami sebi svrhom. U tom pogledu  Emina Višnić iz Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade Pogon naglašava: ”Mi moramo štititi prostor javne sfere u svakom smislu, od pitanja institucija i prostora, pa sve do pitanja javnih medija kojim se tek trebamo baviti.”

Dakle, ako je neovisna kulturna scena onaj korektivi i  društveni agens koji će pomoći da se u jednom širokom prostoru fenomen kulture i njegove dobrobiti približe svima i da se pri tome izbjegne ovisnost kojeg stvaraju ekonomske privilegije, onda je ona zasigurno agent onih intencija što nisu lojalne nekoj ideologiji već životu. Dakako, industrijska i trgovačka statistika upotrebljava tek jezik sadašnje situacije, dok kultura, poželjno ona nezavisna, govori jezikom jedinstvenog značenja koji nadilazi tek značenje korespondencije zalažući se za egzistenciju. Tako se neovisno o potrebama tržišta i profita, ipak, planira ono što je suština, a to je kultura.