Piše: Marijan Grakalić

Što se dobiva kada se slikar bez računa svojim djelima obraća osnovama života može se vidjeti na izložbi slika Haether Irons (1953), neki dan otvorenoj u uglednoj galeriji ”Forum” u Teslinoj ulici u Zagrebu. Slikarica kojoj je ovo prva samostalna izložba u Zagrebu iako je ovdje započela studij na Akademiji likovnih umjetnosti daleke 1972. godine da bi ga potom nastavila u  Rimu na Accadeimiji delle Belle Arti kod profesora Luigia Montanarinija, izložila je višeslojna umjetnička djela naslikana u maniri minimalističkih monograma.

Poigravajući se viđenjem istine i iluzije, zbilje i privida, kabalističkog simbolizma i mitopoetike DNK-a, ukazuje u svojim slikama na višeslojnost interpretacije svakog znaka, pogleda i njihove svrhe. Pri tome zbiva se kodiranje i dekodiranje svijeta i lika čovjeka igrom zamjene i nadopune kao svojevrsnim alegorijskim postupkom poznatim u kabalističkoj vještini zamijene slova i brojeva, magičnog kvadrata i sunca ili svijeta. Umjetnik tako dosljedno slijedi dvostruko značenje riječi kabala čime se kroz propitivanje perspektive prvo dobiva novi pogled, znanje ili istina, a samim perfekcionističkim izvođenjem sadržaja slike iskazuje pak složeni račun simbolične gnoze koja umjetnošću prerasta u ono novo i još neviđeno.

Poigravanje perspektivom koja se uokviruje u dimenzije konačnog i savršenog svijeta jer format svake slike slijedi proporcije kabalističkog kvadrata, te ekstrapoliranje asocijativne predodžbe univerzalnog logosa kao DNK-a strukture, prikazuju simbolički obračun prostora i volumena koji se asocijativno uzastopno aproksimiraju do neke moguće beskonačnosti. Time se ujedno ”malim koracima” pokazuje zanimljiv i originalan način viđenja alkemijskog ”velikog djela” putem koncepcije ”beskonačne serije”, a zahvaljujući četverorazinskom principu kvadrata ili samog mističnog stvaranja, a što su u umjetničkom svijetu prije istraživali na primjer skladatelj Johann Sebastian Bach ili čuveni grafičar Marius Cornelius Escher.

Uokvirivanje univerzalnog zbiva se ujedno ovom izložbom i kao gesta povratka umjetnice Haether Irons u Zagreb kao njeno početno ishodište. Tako se osim prisjećanja i sam život ponekad očituje kao svojevrsna sveta geometrija, nekad jasna i vidljiva, a nekad skrivena ljudskim uvjerenjima i umjetničkom praksom te pratećim artefaktima. Dakle, kao nepredvidiva u svoj svojoj beskonačnosti.