Piše: Angela Bonacin

Danas je teško pronaći poštenog čovjeka kojeg recesija nije dotakla, ako već prešutimo same životinje kojima humanoidni oblici života iz kanta otimaju zalogaje. Moguće je da su postojala neka bolja vremena, ili ustvari i nisu, samo ovaj put znamo kojim se imenom bolest zove. Sada je famozna 2012. godina, apokaliptičko ozračje zrak čini otežalim a boje zagasitima. Gledaš na tv-u još jednu predstavu za javnost, lažu baš svi, od pape do popa, kikiriki je sve skuplji, nema više rupe u koju se možeš zavući da te ta recesija ne pomiluje. Raste lanac trgovina za otkup zlata, a bogami evo ovdje kod nas otvorila se i postolarska radnja, nakon iks godina. Mislim da bi ljudi uskoro mogli prodavati zube, kosu i ostale izrasline, kao onomad u prošlosti.

Moji su prijatelji na vrijeme nanjušili pritisak koji će sa sobom donijeti dugi zimski dani, a kako se radi o mladom bračnom paru , jednostavno su morali nešto poduzeti. Tako su odvojili određenu svotu novaca (na inzistiranje muškog primjerka iz priče), i napravili više od dvjesto litara domaće višnjevače. A što da kažem? Evo sada kada nam je okopnio i snijeg i gušimo se u proljetnim alergijama, svi smo se skupa složili da je vrijedilo. Odradili smo nekoliko pustih i hladnih mjeseci okupljajući se oko klime, slušajući Ekv, Ninu Simone i štošta drugo, tematski, po večerima. Ustvari, već smo na samom početku došli do zaključka da su problemi tu, ali ako ti nisi, onda ih ni nema, zar ne? Ponekad smo izgledali kao likovi iz ruskih klasika dok smo uz čašicu toplog napitka raspredali o životu pogleda uprtog u bujnu vegetaciju što se povijala i lomila na buri. Tu i tamo, svratio bi netko sa strane da podijeli sa nama još koju anegdotu iz zemlje gdje ljudi žive od prirodnih ljepota. Onako, doslovno. I njemu bi usta zatvorili rakijom i keksima. I ostale otvore.

U svakom slučaju, osnovni recept  jest napraviti bilo što, no dobro je ako je crveno i toplo, i malko opija. Onda to povezati sa keksima na akciji, nabaviti par ljudi koji su skloni onim apokaliptičnim pričama o povlačenju života natrag u šume i jednostavno se isključiti iz svakodnevnice (u noći do jutra).

Nemojte da vas zabrinjava smisao. Opće poznato je da smisla gotovo ni nema, a ako ga i ima teško ga je pronaći na Balkanu. Druge krajeve neću ni komentirati jer s njima nemam iskustva, ali bit će da je svugdje tako da sa tvornica „vise“ ljudi i traže hranu, a drugi za to vrijeme paradiraju po shooping centru s umjetnim glavama na vratovima, obješeni na neki drugi svemir.

Pošto je postalo izvjesno da se pozitivne promjene ne događaju tako lako, osim ako pozitivnom promjenom ne smatrate rezanje vrpce još jedne psihijatrijske ustanove, najbolje je da se potpuno isključite iz tih zemaljskih sfera i nastavite dalje po svome. Uvijek se možete vratiti natrag u cirkus, mislim, zbilja vratiti. Ne samo tijelom nego i dušom, ali to nema smisla.

Plaćajte tv pretplatu prodavačima magle, divite se budalama jer vam oni tako kažu, ili otplovite natrag u fantomsku šumu. Sve ovisno o tome kako i gdje tko šumu pronalazi u svojoj glavi i koliko mu je šuma spremna otvoriti vrata, a nakon par dobrih čašica, šumi ne treba više puta viknuti da se raskrili, posebno ako glava ne boli i u njoj ništa ne šumi. He, he! Kako bilo očito ne nedostaje barem genijalnih ideja koje se nikada neće realizirati, ali zabavljaju. Mašta se rađa u Neimaštini.