Piše: Angela Bonacin

Ponekad se dogodi da jedan potpuno beznačajan trenutak, preraste u nešto toliko katastrofalno da se pamti zauvijek. Možda se radi o prstu sudbine, ili jednostavno o običnoj nezgodi koja život svodi na puku statistiku. Ratovi su uvijek završavali sa imenima i licima žrtava, često nasumice odabranih, koji nisu bili stvarna prijetnja nikome, ali su pretvoreni u numerološke oznake besmisli.

Tik do mora, u Kaštel Sućurcu, danas se nalazi jedan zvonik crkve koja je uništena 5. Prosinca 1943. godine, i svjedoči o danu kada je devedeset i osam mještana izgubilo život zbog nečije „pogreške“.

Po nalogu partizana, bombarderske ekadrile njihovih saveznika, poslane su da unište tvornicu u kojoj je tada bila njemačka posada. U 15.05. sati, zbog pogrešnog odabira lokacije, uništena je crkva u Kaštel Sućurcu, kao i okolne kuće. Nažalost, to je bilo vrijeme održavanja svete mise koju je tada predvodio mjesni župnik don Ante Rubignoni (poznat kao dobrotvor i kroničar), tako da je tu stradala većina okupljenih, a ostatak je poginuo u samoj blizini. Preživjela su djeca koja su se igrom slučaja zatekla u samom zvoniku crkve (on je jedini ostao više- manje netaknut), tako da bi se moglo reći da on u isto vrijeme „govori“ i o sreći u nesreći. O događaju je bio obaviješten i sam papa.

Možemo samo zamisliti strah kojeg je tog dana pretrpjelo stanovništvo. Nakon krvavog masakra uslijedila je zimska noć, i oni su se povukli na polja vjerojatno očekujući druge napade, koji su i uslijedili u istom mjesecu.

Danas je na zvoniku spomen ploča sa imenima poginulih, uglavnom žena.

Naravno, Sućurani su kasnije pokušali doznati istinu o ovom događaju, što je zasluga kulturnog društva „ Podvorje“, i u tome su došli do samog arhiva u Pentagonu. Prepostavlja se da se jednostavno radilo o pogrešci što je bilo moguće iščitati iz zapisa jednog poručnika, ali prava istina nikada nije otkrivena, budući da se kasnije doznalo da su postojali zapisi na kojima su označene mete u Sućurcu.

Kako bilo, sama crkva na tom mjestu nikada nije obnovljena, već je u blizini izgrađena nova.

Cjeloukupna je povijest opterećena pričama o jednom trenutku, jednom malom mjestu, gradu, sa običnim ljudima koji se bave svojim svakodnevnim poslovima,i prisilno postaju Marinkovićeva čovjetina, pijuni  u igri u kojoj bespoštedno gube. Danas svima njima palimo svijeće, ali to ne može iskupiti počinjeno. Događaji su odigrani, vrijeme je zamelo sve tragove, imena ionako malo znače.

…Čovječanstvo kao Sizif
za kamenom hukće muklo
s očalama drvenijem
gura naprijed pa kud puklo

Gradi puške gradi bombe
dobro znade dok se penje
u četvrtom ratu svjetskom
oružje će biti kamenje…

(Miladin Šobić, Od majmuna mi nijesmo, Pjesma protiv rata)