Piše: Angela Bonacin

Proljeću u Dalmaciji nisu potrebne laste da se rasprši u stotine boja i zvukova. Sa prvim njegovim nagovještajima, pale se traktori, kosilice i motorne pile, pa taj orkestar u kojem sudjeluju svi radišni ljudi koji imaju vrt, uopće se ne gasi do prvih jesenskih kiša. Zemlja se ore kao da se nikada prije nije oralo, do noćnih sati svi su negdje ispred i po dvorištima, za buku se ne mari, barem ne u ovim, prigradskim dijelovima.

Još su na snazi plave traper hlače na tregere, poznati „trliš“, izmišljen za radove na zemlji. Izvlače se alati, a usput dovikuje od jutra do mraka. Sezona zajebavanja ljudi traktorima.

Od djetinjstva slušam glasanje jedne te iste ptice kojoj ne znam ime, ali u samim centrima na stare će kamene kuće uvijek sletjeti poneki golub. Njih se užasavala moja prijateljica Slavonka, najprije načina na koji slete i opušteno se sunčaju po prozorima. Rekla je da su nalik štakorima i svrstavala ih u rubriku „paranormalno“. Kod nje su, istina, svraćali nešto češće premda im nikad nije bacala mrvice. Golubovi su samo zabadali nos gdje im nije mjesto pa im je perje pronalazila i u lavandinu.

Posljednjih dana boravka u spomenutom stanu jedan se nepovratno uselio. Ostavile smo ga u njegovom gnijezdu u unutrašnjosti prozora. Eto, od proljeća više pamtim golubove nego laste, koje pak nemaju neke posebne rituale osim kad se noću pretvore u sitnog Mothmana i vise sa žica.

Netko mi je jednom rekao dok smo raspravljali o naravi Dalmatinaca, da je sva „posebnost“ prouzrokovana neprekidnim promjenama. Ima na stotine različitih vjetrova kojih se biometeorološka prognoza niti ne dotiče u svojim upozorenjima, a i oblaci se okreću kao u lunaparku. Sada u proljeće s jedne strane miriše zemlja i osjećaš se kao kontinentalac, a opet kada pogledaš na jug zapljusne te miris mora i soli. Previše je promjena u jednom danu.

Doduše, na te se promjene osvrćemo samo mi, imamo usmenu terminologiju dužine ”Veda” o svim nuspojavama. Ako ništa od potencijalnih uzročnika radosti, tuge i nemira nije na snazi, onda smo jednostavno fjakasti.

Kako god, mislim da je ovdje trenutno najljepše. Rastvoriti sva vrata i prozore, prepustiti se različitim prirodnim i neprirodnim mirisima, uz pjesmu  Elaine Paige ”Memory”.

Sigurno će se pojaviti različita sjećanja( neka dječja, neka odrasla), ali gotovo svako će pristajati ambijentu. Ovdje je običaj da se obitelj drži na okupu pa kuće rastu zajedno s djecom dok god se ne iskoristi sav raspoloživi prostor. Uostalom, unaokolo je toliko starina iz udžbenika da sjećanja mogu otploviti i u prošli život.

Možda se sada nekako drugačije smrači i razgovori ostaju pribrani za neka buduća sjećanja, uz mirise crvenog vina u čaši tankog ruba, ali uvijek je to jedno te isto proljeće, balzamirano ovdje u ovom krajobrazu.

U predvečerje je preporučljivo njuškati oko kuće u potrazi za idejama. Tvoj susjed sigurno sprema nešto dobro za večeru. Kako još nije počela sezona voća i povrća, nisu loše ni palačinke sa nutellom ili puding od griza i crne čokolade. Proljeće je predjelo ljeta.

Potrebno je samo pokupiti njihove račune od poštara (ako uopće imate odvojena mjerila za vodu i struju), doći na vrata sa nesuvislim poklonom ili savjetom, zabrinutim stavom ili jednostavno pritužbom, i nakon što započnete razgovor u jednom trenutku tobože slučajno upitati: „A šta to kuvaš?“