Piše: Kruno Čudina

Uzeli su mi otisak prsta. Ne sjećam se kada se to točno dogodilo. Ali, dogodilo se, u to nema sumnje, lako moguće je to bio prvi put. Zato je nezaboravno. Možda na proljeće. Ja sam Marija, samo Marija. Ovdje je to dovoljno, ovima tu, da me mogu nekako zvati. Rođena sam u Lovincu. Mnogi ljudi ne znaju gdje je to. Nije bitno. Roditelji su me odvukli sa sobom u Zagreb kada sam imala osamnaest godina. Tako su osudili na smrt jedinu ljubav koju sam imala u životu. On za mene više nikad nije imao imena. Bila sam još samo razigrana djevojčica tog oblačnog jutra, odavno to dobro znam, dovoljno razigrana da ga okrivim za naš rastanak. Da mu nikada ne oprostim, iako za ništa nije bio kriv. Svemu tome je fino pogodovala misao kako ga više nikada neću vidjeti.

Mrzila sam Zagreb i prije nego sam ga ugledala. Nastavila sam ga mrziti do današnjeg dana. Nikad ga više nisam napustila. Jedan toliko strastven odnos nemoguće je prekinuti. U tom je slučaju potpuno svejedno na kojem mjestu boraviš. Bilo je, naravno, prijatelja i poznanika koji su mislili kako sam živjela i na drugim mjestima: da sam pohađala školu u Sisku, čak u Karlovcu, da sam rođena i odrasla u Žumberku, ili pak u Dalmaciji, da sam se udala i odselila u Beograd. Sve te gluposti. I često me ti isti ljudi nisu mogli vidjeti nigdje, godinama, pa možda i shvaćam njihove zablude, no ja sam to vrijeme provodila u iznajmljenoj sobi na rubu grada. Učila sam i istovremeno pisala izvještaje o svojem životu. Uspjela sam se upisati na studij bez problema. Pripisujem to svojem skrivenom talentu i nepokolebljivoj volji. Nisam ga nikad završila, jer u toj zgradi nije bilo znanja za mene. I tamo su me ignorirali. Rijetki su me barem nazivali ludom sanjarkom, neki čak čudakinjom, što me nije posebno čudilo. Niti me je vrijeđalo. Uvijek sam bila jaka. A pošto se nisam bojala smrti, kako sam se uopće mogla postaviti prema takvim doživljajima od strane ikoga. Nisam ni htjela. Nastavila sam pisati. Nitko te riječi neće ozbiljno shvatiti, one će ostati na papiru u mojoj tajnoj sobi. Ja ću ostati ignorirana. U svakom pogledu. Do današnjeg dana. U ono vrijeme to mi je godilo, doimati se sebi i ostalima sve nestvarnijom. Sada sam uistinu nestvarna. Stara sam žena, jako stara žena koja je davno počinila društvu neprihvatljivo djelo. Provodeći sve više vremena u svojoj tajnoj sobi, hvatala me sve veća melankolija. Znali bi proći dani da ne ustanem s madraca. Mjesečarila sam još od rane dobi. Možete li samo zamisliti koliko je to neugodno, biti budna u snu – ne možete. Jer niste ubili svoju ljubav. Koja god ona bila. Čija god, tko god. Jaki su oni koji su iznimke. Oni su odavno zatvoreni ovdje zajedno sa mnom. Zaključavala sam ja godinama svoju bolesničku sobu. Da iz nje ne iziđe zvijer. Ja. Nestvarna hodačica. Bolje mi je bilo ostajati u sobi, jesti kruh, piti željeznu vodu iz pipe, otići do dućana jedino za sunčanog dana, usred dana, po taj isti kruh. Posjetiti roditelje da mi daju nešto novaca, ostati pet minuta u stanu onih koji su davno osudili moju jedinu ljubav na smrt. I više nego dovoljno u društvu sa slabićima. Vratiti se tamo gdje me nema. Ostati cijelo desetljeće. I duže ako treba.

Bio je sunčan dan, oko podneva, kada sam izišla iz svoje sobe, nečujno se spustila stepeništem i našla nasred ulice. Hodala sam dugo. Nisam mjesečarila, nisam sanjala, bila sam budna i strašno gladna. Zastala sam u Palmotićevoj ulici, naslonila se leđima na zid od zgrade. Pogledala ulijevo niz pločnik. Muškarac je hodao u mojem smjeru. Znala sam da je to on. Osuđenik iz Lovinca. Jelen iz svog haremskog krda, takva vrsta jelena, ovisna o grupi. Lovina. Kad već nije mogao biti ponosna divlja mačka. Lovac. Prošao je pored mene bez obzira. Prepoznao me. Sigurno. To uopće nije bilo bitno. Potegnula sam ga za ruku, za rukav, povukla prema sebi, zahvatila kandžama ispod pazuha, zarila mu zube u vrat. Osjećaj ispunjenosti, i više mi ništa nakon tog prekratkog trenutka nije ostalo u sjećanju. Na sudu su rekli da sam u životinjskoj maniri ubila čovjeka, zaklala ga zubima, da to nikad nisu vidjeli. Kako su i mogli. Nisu me proglasili ludom, što smatram vrhunskom ironijom. Negirala sam svaku ludost, rekla da mu nisam izvadila zube iz vrata dok nije izdahnuo. I još neko vrijeme. Podivljala sam, znam zašto, neću vam to nikada reći. To sam im rekla, prešutila svoj zaborav. I to je bilo sve. Osudili su me na boravak u zatvoru. Kazna je maksimalno pooštrena, zbog zvjerske prirode samog čina. Čovjek se zvao Luka, stalno su na suđenju spominjali to ime, no meni ono nije značilo ama baš ništa. Znala sam tko je on bio. Haremski jelen, slabić, krivac, kukavica. Tih su mi dana opet uzeli otisak prsta. Toga se, začudo, isto jako dobro sjećam. Lako moguće jer je to bilo zadnji put. Svejedno, to ionako nisam ja. To je žena koju druge zatvorenice zovu Marija.

O Mariji Čudini:

Marija Čudina (Lovinac, Lika, 21. studenog 1937. – Beograd, 25. rujna 1986.), hrvatska književnica i pjesnikinja. Gimnaziju je završila u Sisku, a studij jugoslavenskih jezika i književnosti pohađala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prekinuvši studij, kraće je vrijeme radila kao novinarka u splitskom dnevnom listu „Slobodna Dalmacija“. Godine 1961., udajom za beogradskog slikara Leonida Šejku, preseljava se u Beograd.

Prve pjesme objavila je u „Poletu“ 1954. g., a zatim surađuje s književnim časopisima: „Krugovima“, „Mogućnostima“, „Republikom“, „Razlogom“, „Suvremenikom“, „Kolom“, „Književnim novinama“ i „Delom“. Pjesme su joj prevedene na engleski, nizozemski, mađarski, poljski i rumunjski jezik. Zastupljena je u gotovo svim antologijama suvremene hrvatske poezije