Piše: Marijan Grakalić

Kao što i rat razbije sve i svakog, tako ni pjesme nisu toga pošteđene. Stoje kao oltari nemilog doba, unatoč pogledu nekog ugaslog oka ispod kojeg je tuga potresena sa svom onom bijedom koju je netko negdje ostavio u zapećku svijeta ne mareći je li to mjesto ičiji dom. Naravno, kada je strava anonimna, bez imena i prezimena, tada se lakše podnosi ili se, još bolje, gleda da se nigdje ne spominje. To ovdje nije slučaj. Poezija Darka Cvijetića ipak nije masovna kao što bi možda sugerirao naslov njegove zbirke pjesama ”Masovne razglednice iz Bosne”, koju mi je poštar donio jučer, na dan kada se obilježavalo 20. godina od rata u Bosni i Hercegovini. Čovjek nije nešto što se tek proizvodi, za razliku od masivnih zločina. On je uvijek i za svagda osoba, čiča ili baba, ime i prezime, netko i nešto mada i nepriznato u toj sveopćoj potrošnji zla, života i svekolike časti.

Pobuna protiv mrvljenja čovjeka i zatiranja života, zgroženost skačenjem i ritualima pogubljenja ili mučenja, gnušanje nad osvetom i izrastanje stvarnosti u kojima je život nešto najbezvrednije i zato nebitno, jedinstvena je okosnica koja u ovoj zbirci bez ikakve patetike prožima sve stihove i pjesme. Ogoljeno kao pustara usuda nižu se riječi pjesnika koji je preživio svaku bol, ali prkosno, ne želi spominjati patnje već svjedočenja, ne želi biti ulizica nekakve zamišljene svjetske boli ili retoričke imaginacije već strahote reducira na izvornu običnost, na nešto što je bilo tako i tek tako bez da tome dodaje suvišne impresije. Minimalistički stih ujedno je ovdje u funkciji deprivacije osjećanja, na način da se kaže istina koja se pamti a da se od nje ne poludi, ujedno, to je i estetika smrti koja je ipak izraz očiju koje su preživjele unatoč suzama, kricima i svakoj pokori.

Nema tu nekog poetičnog mirisa proljeća, nekog stanja odmaknutog od jeze šinjela ili noći bez pucnja u gluho doba. Iskre slike i misli se lome, kao i jezik koji ne pjeva nikome već zviždi kao tane, ponekad prasne  snagom granate, a onda, kada se sve smiri i pribere, ostaju još uvijek stihovi kao zarobljenici bez srca i pjesme koje lome vjerolomnu svijetlost zvijezda gluhe za priče i mitove, slijepe za šarene omotnice bombona koje tu i tako postoje tek kao spomen za mrtve što su ih voljeli. Korak anđela tek je zazivanje trenutka koji može prelomiti patnju ali je ne može okončati, žeđ za ledenom vodom u pustinji koja se protivno svakoj logici ne špara, a možda niti ne postoji.

Što je ustvari čovjekova slika i prilika nakon takve masovne razglednice smrti i ubojstava, zločina i poraza zbilje koja se u suvremenosti bilježi hiperprodukcijom masovnih grobnica tema je koju je dotakao Darko Cvijetić (1968), bosanski pjesnik, glumac i redatelj iz Prijedora. Prelom epohe u ovoj zbirci napisan je iznad posmrtnog pokrova i pameti i čovjeka a da nije otpustio ni zero od onog duha kojeg nikakva lopata zakopati ne može. Pa makar zauvijek ubijali.