Piše: Marijan Grakalić

U proljetne i ljetne dane volim sjediti s prijateljima Igorom Dakićem, Mijom Vesovićem ili Melitom Kraus na maloj terasi konobe ”Didov san” na Gornjem gradu, odmah do ”Cinkuša”. Tu je uvijek posrijedi inspiracija ne samo za dobar objed nego i za razgovore koji nisu tek dio poza što postoje tek zato jer prolazi vrijeme. Uostalom još je stoik Krisip ustanovio kako vrijeme nije posve sadašnje, pa je ovdje u starim ulicama grada i uz tradicionalnu kuhinju Imotske krajine naglašeno osjećanja izvornosti koje dotiče čovjeka onom spoznajom da ataraksija nikako nije jedini način užitka.

Karirani stolnjaci i mir koji odaje taj ćošak Demetrove i Mletačke ulice potvrđuje se sa samo četiri stola servirana za rani ručak. Nema tu neke najezde i gužve, pogleda u tuđi tanjur ili kakvog sličnog urnebesa. Jedna je to od intimnijih gornjogradskih i zagrebačkih terasa sa specifičnom ponudom specijaliteta južnjačke kuhinje nadopunjenih sofisticiranim pristupom gostima s ukusom i težnjom da se jede i doživi nešto originalno. Doduše, nedostaje mi moj stari konobar koji je prije otprilike godinu dana otišao u pomorsku pečalbu i sada negdje brodi svjetskim morima.

Ako na Gornjem gradu postoji ikakva gastrozofska luka, onda je to pod normalno ova konoba sa svojim uštipcima koji dolaze sa sirom iz kace ili onim iz mišine, te kajmakom, žabljim batačićima, jeguljama, brudetima, sačima i svime onime karakterističnim za bogati jelovnik jednog autentičnog predjela kakva je Imotska krajina. Nema tu nikakve zabune, i to mjesto zasigurno ne dotiče Lenjinova opaska kako ”stil nije važan”, jer dakako, ima u tome ne samo stila već i inspiracije što su nekad težačka jela danas pretpostavljene delicije, blago ostalo od prošlih dana koji živi u tradiciji jedne možda još ne dovoljno proučene i istražene kuhinje.

Sjedim na terasi uz čašu hladnog domaćeg vina, sanjarim u ”Didovom snu” i gledam tegle s pelargonijama. Nježni cvjetovi zibaju se na laganom povjetarcu. Ima u tome one bludne ljepote sasvim strane bijelim porculanskim kipićima djevica kakve ponegdje krase vitrine stanova sređenih u građanskoj maniri. Odmaknem se i naslonim na leđa stolca. Sunce probi sjenu na zidu i oronula fasada zablista unatoč prašini. A onda stignu palačinke. – Ah, dobrog li sna, dida moj!