Piše: Jelena Buljan

Moje malo zlato tiho tapkajući nosi igračke po sobi. Zatvaram današnju novinu s nekim čudnim okusom u ustima. Žvačem neke čudne riječi. Nemaju smisla. Nikakvog.

Moj mali nestaško vuče ‘legiće’ po tapetu. Toliko truda svakodnevno ulažemo u to da se osjeća sigurnom i voljenom. Počinje me podilaziti jeza prisjećajući se upravo pročitanog članka. Ukratko, jedan za drugim progovaraju žrtve bibinjskog svećenika. Žvačem riječi jednog od roditelja kao žvakaću od pelina. Gorka, neprobavljiva…Tvrdi da ne bi prijavio svećenika ni da je znao kako mu ovaj zlostavlja dijete. Odlazim u zahod da ispljunem te riječi. Pravim si još jednu kavu. Ali ne ispirem gorak okus te istine. Da, to je istina. Istina koja raste kao drača od Bibinja, pa sve do Marmontove ulice u Splitu. Zašto Marmontove?

Gledam svoju malu srećicu dok otkriva stranicu po stranicu nove slikovnice i pitam se da li prestaneš voljeti svoje dijete ako je drukčije? Hoću li i ja gađati kamenjem cure i dečke koji svijetu žele ponosno progovoriti o svojoj seksualnosti. Još gutljaj kave, gorka je ta istina. Dalmacija se boji još uvijek. Boji se drukčijeg, onostranog, hrabrog i ponosnog. I svoju djecu odgaja u strahu.

Prisjećam se prošlogodišnjeg gay pride-a. Zapjenjenih lica koja su ga pratila, iskolačenih očiju. Šutjeli su dok je HDZ lomio Dalmaciju i stavljao je na koljena. Šutjeli su gledajući svoje dojučerašnje prijatelje kako kopaju po kanti za smeće. Šutjeli su za godine i godine nepravde i odlučili da neće izaći na trgove svojih opljačkanih gradova da dignu glas, a kamoli za šačicu zlostavljane djece. Ali su izašli s odlukom da bijes istresu nad tim momcima i curama koji su hrabro digli glavu. Ovdje ne prolazi druga vrsta ljubavi.

Tiho misleći da ne primjećujem, Ona uzima žutu bojicu i s njom ukrašava zid kraj televizije. Pitam se kako može moja ljubav biti drukčija od one drugog roditelja. Još uvijek tu stoji onaj užasan okus u ustima, čemu li to učimo svoju djecu? Da naša ljubav ipak nije bezuvjetna? Da smo skloniji pohotnom svećeniku? Da nam neće baš biti mio ako se susjedi ne možemo pohvaliti pirom od dvjestotinjak ljudi i mrtvim pijetlom koji se vijori sa hrvatske trobojnice jer izbor najmilijeg potomka nije vrckava plavušica nego momak s naplatnih kućica u Dugopolju?

To je Dalmacija na početku 21. stoljeća. Ona još ne zna ništa o tome. Srećom. Ljudi pokoreni neimaštinom, slomljeni privatizacijom tijekom koje nisu ni glasa digli. Jer se to uvijek dešavalo nekom drugome. Šutimo o djeci koja su prošla nevjerojatne torture. Jer su to bila tuđa djeca. O Lori progovaramo šaptom. Jer su tu možda stradali oni koji su to zaslužili. To je Dalmacija koja šuti, pognute glave da ne bi uznemirila oltar s kojeg u nedjelju želi zaprimiti hostiju.

Bez riječi puštamo da raste jedno malo čudovište koje nježno uzgajamo i zalijevamo. Čudovište nereagiranja i okretanja glave. Mali gnom koji sjedi u nama i vrišti ‘Ne diraj!’ ako poželimo reći nešto o onome što nije u redu.

Tiho guram današnju Slobodnu u smeće. Ja mogu samo očistiti ispred svojih vrata. Mogu samo svoje dijete naučiti da viče što snažnije, da ima svoj glas. Mogu samo nju naučiti da ta istina s kojom danas živimo, istina da smo zemlja puna straha i mržnje prema drugome i drugačijem, da nije jedina i da jednom može biti bolje.