Piše: Marijan Grakalić

Iako kroz svoje riječi oni žive u nama, za života često bili su tek onkraj stola, daleko od svega smrtujući svoje boli i sjeme koje steže život poete. Sjetim se često Vesne Parun, uskoro će joj rođendan.  Još jedne osebujne poetese u čitavoj koloni onih što s nama još živima ispisuju svoje riječi i bivaju svjedocima i žrtvama ubogog mentaliteta koji talente osuđuje na gladovanje i pokoru siromaštva, preranu smrt ili nedostupnost medicine. Kaleidoskop smrtovanja ne znači posve beznadnu izgubljenost već mogućnost slutnje da svake noći sja ona sjeverna zvijezda što ”nijemo se povrh oltara kao suza smrznuta koči”. Odnosi se to baš na sve. Sudbine danas znamenitih osoba prekriva patinirana i lakirana pozlata. Krleža svojedobno očajava nad tom odurnom i poraznom istinom. Gore su Vraz i Lisinski što su umrli od sušice i gladi. Kranjčević sa svojim stihovima, a koji je preminuo u 43. godini. Janko Polić Kamov što se ubio u Barceloni u svojoj 24. godini, dok se Račić pak mlad ubio u Parizu. Luka Botić preminuo je u 33. godini od tuberkuloze. Od iste bolesti siromaha umro je i Antun Branko Šimić. Felbinger je umro u ubožnici. Tamo su i Čerina, Vidrić i Harambašić koji su poludjeli, dok Matoš umire u 41. godini od raka grla. Izgleda kako je smrtonosna i fatalna nepravda učmala u našim prilikama neka nadsudbinska zakonitost. Zatvaram usta, oči i uši pred poraznom tugom, odbacujem sve i znam da nikakvo obredno pranje neće pomoći srcu u općoj bujici jezive i smrtonosne lakomosti. Zato maštam o kolijevci koja se nalazi u nestvarnom dvorcu iz želja. Onom čije zidine ne dotiče silovanje svakodnevnog hljeba i gdje ne vlada strava uobičajena prokletstva. Postoji neka samovolja slutnje što otvara vrata koja su nam nametnuta povremenom zemaljskom sljepoćom zbog koje ponekad ne vidimo očito. Možda je stvar i u onoj masci samoodržanja što sve više postaje mračna savjest noći a ponekad dovodi i do pričine kako je i mjesečina otrovna. Ovdje pod zidinama Gradeca sada ponovo počinje proljetna kiša. Obilno vlaži stepenice, kao što i suze vlaže onu zamišljenu kalvariju koju intelektualci dožive u narodu koji im se tek posmrtno divi dok ih za života omalovažava i odbacuje na marginu zbilje. Nema tu prostora ni mogućnosti da se prihvati kako su sve riječi tek odraz one zaboravljene vidovitosti što se izdiže iznad tona blata u kojima to i ne sluteći stojimo već stoljećima. Zato nam i jest tako kako je.

In memoriam za Vesna Parun (napisan i objavljen onog dana kada je otišla. 25. listopada 2010.)

Danas su zauvijek klonule one najnježnije ruke hrvatskog pjesništva, zatvorile su se oči istinske veličine domaće poetske zbilje, napustila nas je Vesna Parun. Uvijek kada ode netko toliko nevin, nježan i toliko sam, velik u svojim riječima i htijenjima, jedinstven u osjećajnosti koju je nesebično pjesmama podijelio s čitavim generacijama i  neizbrisivo obilježio jednu kulturu i njenu književnost, to je kao da se uruši do stvarnosti i nestao komadić one mirne i staložene sreće i ljubavi koju je tražila u svojim pjesmama. Cijeli se život uzdizao ovdje, u tim pjesmama i nastojanjima kao tragedija ljubavi, kao neuzvraćenost dubljeg razumijevanja i izostanak očekivana ispunjenja  nekad naslućena i željena života. Tako i njeno samotnjaštvo posljednjih deset godina, odlazak u Stubičke toplice na stan k prosjakinji Magdici i težak život od čvornate kore umjetničkog kruha, nije tek puki odraz osebujnosti jedne poetske prirode i njene sudbine već i  primjer svekolike životne nedaće jedne bezočne kulturne politike koja svoje izvorne vrijednosti prepušta nemilim udarcima i nezasluženim patnjama. I sada kada se prisjetim Vesne, njenog ogromnog šala, nastojanja da gotovo dječjom nevinošću riješi osnovne životne probleme i pitanja, obuzima me beskrajna tuga i osjećanje krajnje nemoći. Ponajprije zbog oholosti koja će je uvijek pozivati i prikazivati, mahati njenom umjetnošću i dičiti se stihom,  ali neće naći trenutak da je zaštiti ili pomogne, stavi na vrijeme u neku sinekuru pristojnosti egzistencije daleko manje skupu od tolikih besmislenih i skupih lakrdija naših vlasti. Naravno da je sada kasno za sve osim da se oda počast jednoj osebujnosti, poetesi koja nadrasta svaku učmalost i ne mari sve do svoga kraja za nepregledne kategorije prosječnosti naplavljene na rubovima hrvatskog pjesničkog i drugog kulturnog zrenja, ostajući time izoliranom ali postojanom u iskrenosti svoje osebujne umjetničke pobune. Vesna je rođena u travnju 1922. na Zlarinu. Odrasla je u siromašnoj obitelji koja je imala četvero djece, pa je zato često boravila kod rođaka u Splitu i Šibeniku.  Maturirala je u Splitu 1940. godine, a potom studirala u Zagrebu. Njena intimna Odiseja počela je jednom nesretnom ljubavi još 1938. godine, što ju je zauvijek obilježilo. Često obolijeva, brat joj je poginuo kao partizan u Drugom svjetskom ratu, a nakon kojeg ona upisuje studij filozofije kojeg kasnije prekida. Svi ti događaji kao i tifus od kojeg oboljela na radnim akcijama prilikom gradnje pruge Šamac-Sarajevo utječu na njen život i pjesnički izraz. Svoju prvu pjesmu ”Pramaljeće” Vesna je napisala i objavila još kao dijete na Visu 1932. godine, a potom u listu ”Sjeme” kojeg uređuje Jure Kaštelan objavljuje 1938. svoju drugu pjesmu ”Zov”. Prva zbirka pjesama ”Zore i vihori” izlazi 1947. godine i odmah snažno utječe na domaću pjesničku scenu. Ukupno je objavila preko 60 zbirki pjesama, proznih i dječjih dijela. Više puta je nagrađivana od strane stručnih i strukovnih udruga, a godine 1982. dobila je i nagradu ”Vladimir Nazor” za životno djelo. Unatoč tome, teret siromaštva i život oskudice bili su ono tamno i teško svojstvo jednog izuzetnog života, nadahnutog pjesništva i značenja estetike koja će još dugo vremena biti nezaobilazna činjenica suvremene hrvatske književnosti. Draga Vesna, gdjegod sada bila i što god da se dogodi sa svima nama na ovoj kugli kamenja i blata, uvijek će stihovi tvojih pjesama biti tu, u nama, ispod kože, kao krv, srce i one ruke, toliko nevine i lijepe, da ih ne možeš ne sanjati. Laka ti zemlja, draga.