Piše: Marijan Grakalić

Postoji beskraj koji ne boravi samo u čovjekovom srcu već ga možemo vidjeti i s one strane svijeta, u dalekim kozmičkim prostranstvima. Romantične fotografije neba otvaraju nam pogled ka neslućenoj ljepoti, toliko udaljenoj da se zbog toga čini nestvarnom ali istodobno i bliskom kao i sve drugo što u svojoj prirodi ima karakter nezaboravnog. Izložba fotografija svemira, zvijezda, planeta i galaksija astronomske udruge ”Beskraj”  nadmašuje svaku iluziju, nepobitno utvrđujući kako je pogled u nebo daleko više fantastičan od onog što zamišljamo. Pred nama se na fotografiji ukazuju nedostupna prostranstva koja su oduvijek golicala ljudsku maštu i radoznalost istodobno na time  približavajući jedinstvenoj ljepoti neba.

Astrografija danas koristi suvremene aparate kako bi nam predodžba nebeskih prostranstava i događaja bila vidljiva, a udaljeni krajevi svemira dostupni promatranju u svoj njihovoj neponovljivoj raskoši. No nije uvijek bilo tako. Manje je poznato kako je upravo na području Hrvatske izgleda prvi puta u svijetu zabilježen  jedan kozmički fenomen odnosno prolazak komete. O tome je u ”Vjesniku arheološkog muzeja u Zagrebu” pisao Nikša Petrić na osnovu nalaza keramike hvarske kulture na višeslojnom lokalitetu u Bribirskoj glavici, ukazujući na prikaz Mjeseca i repatice napravljen oko 3000 godina prije naše ere.

Da je kozmos i njegov život oduvijek povezan s čovjekom i njegovim svijetom nije potrebno posebno naglašavati. O tome govore već i rani ”kalendari” kao onaj vučedolski koji simbolički predstavlja kartu istočnog neba iznad rijeke Dunav kada se promatra sa humka na kojem je sjedio rani astronom, ujedno i vrač i pisac mijene sazviježđa. Također veoma rani ”opservatorij” nalazimo u Istri. Riječ je o megalitskoj građevini Maklavunu kojeg je još prije sto godina istraživao austrijski arheolog arheolog Antun Gnirs, kad je na pulskoj periferiji otkrio tumuluse golemog promjera, s neobičnim grobnim nalazima. Danas se smatra kako je namjena istarskog Stonehengea bila orijentacija u vremenu i prostoru vezana uz praćenje kozmičkih mijena pomoću kojih je bilo moguće određivanje početka i kraja godišnjih doba.

Beskraj neba sada je ovdje pred nama u Galeriji svratišta Cinkuš na Gornjem gradu. Nadahnuće tu nije rijetko, jer ovaj povijesni zagrebački humak predodređen slutnji  i njezinoj neobičnoj čudi, pa tako August Šenoa  u pjesmi o ”Zagrebu” kaže kako ”nad njim bljesnu zlatna zvijezda”. Moguće rodica one koju po nekoj zaboravljenoj legendi dobije svaki čovjek u času svoga rođenja kako bi se kasnije, kad život i strepnje prođu, na nju i vratio.