Piše: Kruno Čudina

Blasfemija svoje vrste ovih je dana pričati o tamo nekoj umjetnosti, pa ćemo zato pričati o radnoj umjetnosti, da ostanemo praktični i pragmatični do krajnjih granica. Što bi, dakle, bila ta naša radna umjetnost, da ipak izbjegnemo pojam radnička? Koja, mora se priznati kada se olako zagledamo u radničku situaciju (znači onu u kojoj se nalaze radnici svih ili umalo svih vrsta) aktualnih vremena, lakoćom predodžbe podsjeća na situaciju u umjetnosti (namjernom pretencioznošću izbjegavam pojam kulture, a nadalje radi same nepodobnosti spominjanja iste).

Sve, sve je ovih dana umjetnost, upravo jer je radna, jer više nikako ne možemo govoriti o onoj umjetnosti, ljudskoj djelatnosti izuzetoj od sebičnosti, djelatnosti koja sama po sebi teži, ako nije striktno radna (znači ako nije umjetnost), hodati pomalo onkraj krute stvarnosti dnevnog djelovanja na područjima radnih, poslovnih točnije, nikako radničkih ostvarenja. Pa makar radno bilo i umjetno. Pročitah ovih dana kako ljudi baš i ne čitaju – više ništa ne čitaju, ni novine?, posprdno ću negirati vlastitu izjavu isti tren, iz razloga što današnji radni umjetnik mora biti iznimno precizan iskazujući svoja stajališta, ciljeve, dugoročne, dakako, i, naposljetku, sam smisao svojeg umjetnog djelovanja. Da, te zapise (termin će najbolje odgovarati ako se ne zanemari doslovni kontekst postojanja spomenutih zapisa treće vrste, a ne smije se zanemariti) ljudi imaju u rukama, gledaju ih i okreću stranice, preneseno ili doslovno?!, ali zapravo ne čitaju. Knjige, pa ni one na ekranima, odavno se ne čitaju, a slike se gledaju ako su nečije ili ako mogu poslužiti kao dekor. Nebitno, uostalom, pišemo (ali nećemo čitati, jedino lagati) o umjetnosti u univerzalnom smislu.Narodnom. Državnom. Ali, kvragu i sve: Ajmo reći da pričamo specifičnom dijelu umjetnosti uopće, umjetnosti u svakog naroda, jer svaki narod ima i gaji, više ili manje, svoju umjetnost, od poljoprivredne do multiradničke. Muzika, glazba, ne čuje se više. Vjerujte, to nam se samo čini kako odnekud zasvira u nekom trenutku. Zasvira možda još jedino u našim glavama, no pošto su naše glave većinom prazne od mišljenja, mora da su prazne i od sjećanja na zvukove.

Kako smo ono počeli? Da, ljudi čitaju. Ma niti novine. Niti ovaj tekst neće nitko čitati, jer nije dovoljno radni, ne daje upute kako smršavjeti u jednoj neprospavanoj noći. Iako, težimo mi i dalje i nastavit ćemo tako dok nam ruke imaju snage pisati o praktičnim čudima savjetodavno-umjetne moći radne umjetnosti. Niste valjda očekivali kako ću se sada ovdje početi žaliti kako se više ne cijeni ni umjetnost, niti ljudi od umjetnosti, ili kako je umjetnost u agoniji, jer ne ide sve zajedno uz tržište, osim onih djela koja su izrabljena od strane kulturnih (u ovom slučaju kulturnih itekako odgovara) mangupa pa sad više i nisu djela, ne umjetna, nego izrazi stvarnosne uspješnosti njihovih davno preminulih autora. Nema se potrebe žaliti, provokacija će također izostati, katarza je pojela samu sebe. Umjetnost je umjetniku ne počiniti nikakav čin koji bi zasmrdio na umjetnost. A s druge strane, kada smo se već malo poigrali značenjima, umjetnost uistinu jest radna. Može biti, u svojoj biti. No svedena je ovih dana na puku zabavu. Ako i to, jer mnogi se ne zabavljaju; birtija je oduvijek bila jasnija po tom pitanju, bez imalo ironije. Da, može biti i radnička ta umjetnost, no to jedino ako ju se ne spominje u kontekstu umjetnosti. Ne naglašavati previše tu riječ, riječi su sirotne po vokaciji svojeg izlaska iz mozga kroz usta, pa svojom sirotnošću lako mogu izazvati neugodne konotacije kod praktičnih stvaratelja krutog svijeta. No da sada ne pretjeramo u smijanju koje nas već lagano hvata dok pišemo nečitano, recimo tek ovako: Je li ovo dovoljno radni tekst? Je li dovoljno umjetan i izvještačeno radni? Jer umjetnost nije, možete mi vjerovati. Ali ga zajedno stvaramo, poput nerođenih bogova umrlih im roditelja-umjetnika. To nas opravdava: Nismo niti mogli biti rođeni kada nismo imali rodioce.

Krenimo mi prema radnome. Do kraja. Do jaja. Zanemarit ćemo pritom druge dvije ljudske djelatnosti: Proizvodnju i djelovanje. Rad. I samo rad. Sada, riješeni tereta umjetnih, ili umjetničkih, aspiracija nepraktične i krajnje nepoželjne te neisplative vrste, možemo se posvetiti tom radu. Koji je sada radna umjetnost. Idemo, bez brige, prema provaliji, tamo gdje su i naši radnici, za koje ćemo vidjeti, odnosno s kojima ćemo na kraju živjeti radničku umjetnost, u potpunom shvaćanju kako se radnička poetika, koja će potrvđivati naš gubitak mogućnosti na rad, dovoljno dobro razlikuje od radne umjetnosti o kojoj sada još sanjamo, dijelom i prakticiramo u hodnicima izgubljenih ministarstava prodaje i korporacija pragmatično-isplativog stvaranja ruda, vode… Ne, gotovo je. Lažem, ali mi ne morate nužno vjerovati, no ovdje se više ne stvara ništa. Izgubili smo umjetno. Mogućnost umjetnog. Privid umjetnog barem, nije niti privid ostao; to možda i nije loše. Time je umrla i radna umjetnost (spominje ju i onaj neki Drugi čovjek iz Lisabona imenovan Pessoa, u neslobodnom prijevodu Osoba, postoje navodno njegovi, njezini, Osobini zapisi sabrani pod nazivnikom Obra Poetica, no zajebanciju na stranu). Sada smo na cesti. Gdje se ponekad odvijaju i radovi. Ne više, no to je posve nebitno. Sada smo s radnicima. Jer smo i mi radnici, oduvijek smo bili. Sada bi se dalo zaključiti da imamo ipak naš rad, da imamo što za raditi. Pošto smo među radnicima, u najpreciznijem i najautentičnijem okruženju koje bi opisalo mjesto rada jednog radnika. Makar u smislu rada na cesti. No, spomenuo sam maloprije, više se ne odvijaju ni radovi na cestama.

I opet smo u nedoumici. Što svi mi zajedno, radnici, radimo na cesti ako ne radimo cestu? Aveniju, ne dao bog? Mi vičemo da želimo da nam daju naš rad, da nam daju da radimo. Ne znamo kome se obraćamo povišenim tonovima, ali ne treba sitničariti. U srcima nam, patetičnost je nužnija no ikad, tugaljiva svjesnost o uzaludnosti našeg kričanja. Svatko je došao odnekud na ovu cestu, jer tamo otkuda je došao nije više bilo mogućnosti za rad. Sada znamo da iste nema niti na cesti. Zaključno, pošto smo svi (ali baš svi, no nikako ne u kulturnom smislu, to potvrđuje naše kričanje, taj nedostatak kulture) poete i poetese u tim, sve manje patetičnim, a sve više gladnim srcima, ostajemo stajati na mjestu, ili sjedeći na traktoru, ležanja ispred propalih tvorničkih pogona napustili smo prije tek koji dan, svjesni da je radna umjetnost mrtva. I da je radnička umjetnost mrtva. I da je rad, barem naš, mrtav! Što je ostalo, što je još onda ostalo? Osim potencije raznih oblika gladi? A da, Umjetnost. Tek sada je umjetnost primjerena. Za reći i biti. Sada smo mi radnici Umjetnost. Svi smo puka Umjetnost. Da nam ju više nikad ne nabiju gdje joj je mjesto.

——————————–

(KRUNO  ČUDINA je rođen 19. svibnja 1979. godine u Zagrebu. Studirao španjolski jezik i književnost te filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u jednoj privatnoj firmi kao savjetnik za međuljudske odnose, kulturnu razmjenu, odnose s javnošću i kao pomoćni računovođa. Zadnje dvije sezone je voditelj-suradnik u talk-showu edukativnog karaktera na televiziji Z1.  Piše prozu, poeziju, eseje, kolumne i druge zapise. Do sada je objavio dva romana: ”Bdjenje” (Aora naklada, 2008.) i ”Nije bilo dovoljno” (Naklada Ljevak, 2010.) Kratke priče i pjesme su mu objavljene u nizu kulturnih časopisa, zbornika i antologija; mnogi zapisi mogu se naći na internetu. Trenutno piše novi roman, uređuje zbirku kratkih priča i zbirku pjesama radnog naslova ”Senzacije (učenja o budućnosti)”. Djeluje na relaciji Zagreb – Beirut – Teheran, u svrhu kulturne razmjene, promicanja kulture i tolerancije među narodima.)