Piše: Marijan Grakalić

Svaka je riječ stvar sjećanja pa je zato zaborav prisila nijemosti, umrtvljeni čas one odmaknute napetosti nakon koje se svijet i život ponovo predaje otežaloj  uspavanosti. Snovi su izgleda također odavno izgubili pamćenje i više ne prepoznaju svoje domaćine, postelje ili kuće. Ostaju po strani na nekoj pustopoljini, čekajući namjernika, priliku da zatrepere nadom ili preplaše stravom, nesretni jer ne pripadaju nikome, čak ni sebi. Život se tako ponekad prispodobi tek kao onaj san kojeg spominje Calderon de la Barca u svojoj svjetovnoj drami ”Život je san” gdje nema zbilje, a kako je izvjesno da su san i sami snovi, onda i oni odu i nitko ih se više nikada ne sjeti.

Zaborav vremenom proguta sve. Lica i maštu, događaje i trenutke sreće, miris proljeća i pogled na daleki vrh brijega, nestaju ljudi i zemlje, svjetovi se ruše u ponore iz kojih se ne čuje jeka, a mi se svega toga nit ne sjetimo jer suzbijamo kaos vlastitog bića nadajući se i vjerujući kako je ustvari, sve u redu.  I što onda. ”Zemlja se i bez nas vrti” poručuje stih utkane sumnje u to da je moguće ispričati bilo što, jer pjesma i tako nije drugo nego apsurd, greška koja se omakla i čovjeku i Bogu. Kada bi se bar mogla zadržati riječ, bar jedan trenutak gordog povjerenja u onu zaboravljenu brnistru s planine Biokova, ponovo vidjeti sjaj u očima prijatelja i prisjetiti se mirisa nekog sada dalekog ljetovanja, sve bi se promijenilo i (opet) imalo smisla.

Iskustvo nekad živo i toplo u njedrima, sada se raspalo. Potrošilo se zajedno s vremenom što izjeda izvornost nadomještajući je pozom, a drevni prag kuće obrastao je u šikaru, krovovi se polomljeni ispod neba i prašina zapuštenog dvorišta tek nemoć koja vrišti. Ne dopire taj vapaj nigdje zbog jednoličnosti koja sve fragmentira kako bi se što lakše potisnule one nepoželjne vrijednosti što ih ne trpe moderni glagoli izjednačavanja dobitka i marketinga. Ravnodušnost zato nije tek neka odsutna naracije ona je uz to i prevladavajuća neosjetljivosti. Izraz krajnosti koja neki način izjeda svaki život, pa zato on ostaje tek puko preživljavanje. Ponekad se pričinja i nametnutom vrlinom jer šutnja tu ne dozvoljava pristranost. Najpoželjnija je izgleda ona pamet kojoj je tišina ideal vlastite umjerenosti. Kolosalni paradoks tako se odaje u zakonima bez obaveza i u zadovoljstvu bez želja. Isprazno. Uostalom, sve će proći. Zaborava se i tako jednom nitko ne će sjećati kao ni odbjegle zbilje ili nestvarnog sna.

Prazna riječ

Riječi tek žele da budu sebi svrhom same,
pa i šutnja cijela protječe onkraj tišine,
jer za nju nema vremena, snova ni istine.

Ona je tek zlato a ne uspomena draga,
život bujan ili iskona pravog trag,
– zaborav, to je Vrag.