Piše: Marijan Grakalić

Prošlo je već više od godinu dana kada su građani Zagreba revoltirani općim lošim stanjem, korumpiranom vlasti i političarima šetali ulicama zahtijevajući neposrednu demokraciju i promjenu na bolje. Pisali su se transparenti, izvikivale parole HDZ-u i SDP-u, svima dakako. Sukobljavalo se tada s policijom i onom sviješću kojoj ne treba neki poseban razlog da voli represiju i bude poslušna. No cijeli taj bunt danas postoji kao manje-više neveselo sjećanje obespravljenih koje nije polučilo niti jednu bitnu i konkretnu političku promjenu, kao što niti izbori što su nakon toga upriličeni smjenom vlasti nisu promijenili neizmjernu težinu slike modernog hrvatskog društva. Šarolike vibracije sadašnje nomenklature tek lagano lepršaju na površini, dok retorika koja zaziva odricanja, nemile poteze i odluke, i dalje ostaje onaj strašni malj bitno nedodirljive ali stvarne društvene nepravde.

Često se upitam gdje se u ovom vremenu sakrila ona naša avangarda, nekad idejno i verbalno nenadomjestiva skolastička elegancija socijalističke šminke koja se toliko voljela isticati u medijima kao predvodnik radničkog svijeta. Kao da gerijatrijski karakter bistrine i pameti uzima tu svoj danak, pa oni nekada značajni zagovornici jednakopravnosti i sretne zajednice žive bez i jedne riječi, u maniri one uvriježene hrvatske šutnje. Tako današnja avangarda postoji bez ikakvih svojstava, očito nezainteresirana za događaje društvene promjene. Živi narcisoidno uživajući u samoisključenju iz svega osim u za to predviđenim rezervatima umjetničkih ili znanstvenih sinekura. Prisjetim se kad o tome razmišljam da su i koncentracioni logori bili nekad u jednom pogledu također izraz ukusa tadašnje nacionalne elite. Kako bilo, današnja često dobro plaćena iluzorna nirvana, na što se svela perjanica društvene svijesti, tradicionalno šuti vjerujući kako je to najradikalniji stav opozicije vlastitom društvu. Tako joj prolazi vrijeme. I Buda je umro u devedesetima nakon što se jedne noći na svadbi nekog svog učenika prejeo pečene prasetine.

Vidljivo je da obrasci samodovoljnosti i samozataje nisu ni za što relevantni u naraslom globalnom antagonizmu obespravljenog svijeta i bogate i moćne nomenklature totalne vlasti. Pri tome, naravno, klasične podjele na desno i lijevo također ne pogađaju više bit problema, jer svaka vlast nameće tek banalno prosvjećenje što svodi život samo na razinu življenja. Tako se u modernom društvu kao što je naše zbiva jedan opća nadležnost vladavine kojoj ništa i nikakva racionalna kritika ne prija niti treba, a vlast postaje totalni monopol. Ujedno, taj se opće pametni monopol skriva i iskazuje bezbrojnim ekspertizama takozvanih stručnjaka, nudeći kao ideal zajednice miopiju osjećanja sigurnosti i plaćenih računa, dok su s druge strane pogaženi i uniženi svi transcendentni ciljevi života.

Vlast je danas (čak i sudski) s jedne strane sasvim izravno poistovjećena s profitom i prilježnim faktorom korupcije. S druge strane ona bi željela stvoriti sliku o sebi u kojoj se vidi kako je baš ona temelj onog kolektivnog karaktera sigurnosti i jamac funkcioniranje države. I više od toga. Vlast bi željela zbog svoje dobrobiti biti nužna za opstanka kako društva tako i svake porodice, pa i svakog pojedinca. Taj nečuveni paradoks dovoljna je osnova za racionalni protest koji bi bitno ograničio prerogative javne vlasti i racionalizaciju društva. U protivnom svi ćemo uskoro biti osobe ovjerene pod totalnom kontrolom činovnika i eksperata iz vlade ili kakvih sličnih korporacija. Isto onako podjarmljene kao što to već danas i jeste ova bezlična avangarda.