Piše: Marijan Grakalić

Vrijeme ne znači nužno i odmak od onog tajnoga plamena čije zračenje i toplina i danas plamti u punini umjetničke prisutnosti i izražajnosti, kako je to slučaj sa s djelima Miroslava Krleže preminulog prije više od tri desetljeća. Aktualnost njegovih dijela i danas prelazi svaki okvir doskočice nudeći ponajprije inteligentnu duhovitost kao preporučeno pismo koje stoji iznad blijede slike suvremene stvarnosti ali i iznad predstave davno umirovljenog neba koje se ponekad voli dočaravati svim onim skupocjenim maglama što prikrivaju neprijatne zbrku otužne i nepravedne zbilje.

Nezaobilazni  Krleža stalni je izazov teatra,  posebno se to odnosi na njegovu najpoznatiju i najizvođeniju dramu ”Gospoda Glembajevi” iz 1929. godine Posljednji primjer tome je njeno izvođenje u režiji Ivice Buljana postavljeno prošlog mjeseca u Ljubljani na pozornici nacionalne drame u integralnoj verziji. Buljan, koji se Glembajevima dakako bavio već i prije, sada u ovoj izvedbi koja traje preko četiri sata otkriva bitne i bogate nijanse Krležina teksta. Prošle su godine, dakle ne tako davno, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu ”Gospoda Gelmbajevi” izvedeni su u režiji slovenskog redatelja Vite Taufera. Nešto prije toga, u veljači iste godine ta je predstava predstavljena u izvedbi ”Ateljea 212” u režiji Jagoša Markovića u Beogradu. No i druga Krležina djela, kao što je to drama ”Kraljevo” koju je  u HNK-u u Zagrebu postavio Ozren Prohić ili predstava ”Leda” koju je za ”Gavellu” režirao Boris Svrtan, govore kako je interes za Krležu i njegovu književnost postojan. Baš zato omeđivanje njega kao pisca koje ide za tim da ga ukalupi u raznorazne predodžbe svođenja književnosti na okvire političkih ideja i struktura predstavljaju promašaj. Jedan od pokušaja emancipacije od tih ambicija je i predstava nastala po Krležinim djelima ”Europa danas” a koja je napravljena u koprodukciji SNG-a iz Maribora, East West centra Sarajevo i mariborske ustanove za obilježavanje 2012. godine, jer je Maribor danas aktualna europska prijestolnica kulture.

Moguće je da uistinu postoji osvjedočenje posmrtne iskrenosti koje se ponekad zbunjeno i nesnalažljivo i nalik nevoljnoj brizi iščitava i onda kada je posrijedi pomanjkanju neke druge sudbine. Posebno je to vidljivo ovdje kod nas gdje beskrajna tmina prostora i mitova pogoduje svakoj priručnoj hipnozi mišljenja. Tako izvedbe Krleže postoje kao neke dobrodošle sezone razuma, utvrde oslobođena artistička iskustva bez zabati patetike zasnovane na ironijama pravednosti koje su čudom izmakle čeličnim stegama neimaštine duha koje ne mogu govoriti bez riječi mržnje.

Postoji tu čitava prtljaga i brojalice svakojakih zasluga, no figura nužne pobune i njene grmljavine ipak ispadaju iz Krležina dramatskog relikvijara koji provocira onaj žalac dijagnostičkog minimuma za  sve vrste magija nemorala, kobne oblike povampirenosti i česti protuprirodni optimizam. Neskriveno prokazivanje mistike slijepe svrhe financijske otimačine i grabežnih pljački što stupaju u četveroredu ili šire, naricanje aranžirano dresurom jauka u blatu i drugi opći efekti zločina, te ismijavanje izlišnosti ispraznog govora i danas dovode do toga da je svaka Krležina predstava prvorazredni skandal. Smak svijeta malograđanske retorike nagnječene premudrim savjetima i oboružane i besplodnom misaonom municijom pljeska gomile.

Potrebno je naglasiti kako dramski element sve i svakog ovdje stavlja u odnos prema žalosnoj kosturnici prisutne općesvjetske nervoze iznoseći na površinu ono važno tajanstvo stvarnosti izborano u reljefu kojem nedostaje ikakve principijelnosti i poštenja. To se potvrđuje i danas  u kada slike neposrednih ubojstva, ratova ili nepravdi u modernim medijima više nisu ništa drugo do li svakodnevna ironija što bi trebala posvjedočiti onu i tako iluzornu dimenziju ljekovitog iskustva nebrojenih političkih obrazaca i vjera o ljudskom napretku. U tom kontekstu ubojstvo jedne barunice iako je već odavno napisano nepogrešivo detektira ne tek propusnicu ugleda koje imaju osobe koje žive od političke i posjedovne vrste probave već  upućuje na stalna vrebanja užasa života. Onih što su u Krležinim djelima prisutni u masi detalja. Nema tu lažnih nada, pa me često dotiče zebnja kako je ustvari stalno prisutno ono granično stanje koje dvoji između života čovjeka i sudbine trupla lutke obješene na konac neposredno prije dobrotvornog banketa.

Uostalom, kako bilo, Krleža zauvijek!