Piše: Marijan Grakalić

Sve više arheoloških nalaza i njihova suvremena obrada omogućuje nam da bolje pojmimo medicinu starog vijeka i načine liječenja ondašnjih ljudi. Na olupini broda otkrivenom nedaleko talijanske obale u blizini otoka Elba koji je oko 130. godine prije naše ere plovio za Siriju pronađeno je 136 drvenih kutija kao i metalnih posudica. U njima su se nalazile tablete za koje se pretpostavlja kako su mornarima služile protiv dizenterije i kolere. Ove dobro sačuvane tablete bile su nekada davno spravljene od ekstrakta celera, kestena i hibiskusa koji je vjerojatno uvezen iz Indije ili Etiopije.

Alain Touwaide sa Smitshonianskog instituta za biologiju iz Washingtona koji je suvremenim metodama arheobiologije izvršio proučavanja pilula, ističe kako je DNK fragmentacija biljaka sada napravljena usporedbom po genetskoj bazi Američkog nacionalnog instituta za Zdravlje. Tako je ustanovljeno da neke pilule sadrže još mrkvu, rotkvice, celer, divlji luk, kupus, hrast i hajdučku travu. Te su pilule bile u kositrenim kutijicama nalik današnjima, a pilule su u ono vrijeme uzimane rastopljene i vodi i vinskom octu.  

S obzirom da je na brodu pronađen teret staklenih posuda, tučaka, sisaljki i lopatica, uljnih lampi i sličnog medicinskog materijala pretpostavlja se kako je na njemu plovio i tadašnji liječnik. Iako ovaj nalaz nije nov i potiče još iz 1989. godine, značajno je da je tek nedavno objavljena DNA analiza pronađenih tableta. Naime prije nije bilo moguće napraviti nalaz mješavine biljnih sastojaka, već se on morao raditi za svaku pojedinačnu biljku. No sada zahvaljujući genetskoj i molekularnoj biologiji i ono što je prije bilo nezamislivo postaje moguće. Nalazi će zasigurno pomoći i tome da se utvrdi od kojih su bolesti patili ljudi onog doba. Zanimljivo je kako je zasigurno u izradi lijekova rimske medicine korišteno i bilje s našeg područja. O tome svjedoči i stariji nalaz iz Nina (rimska Aeona) gdje je pronađena kutijica sa tri dobro očuvane tablete čiji je sastav prije kemijski utvrđen, a sada ne bi bilo loše da se potvrdi i po novo razvijenim metodama genetike. To bi bilo važno i zbog aktualne rasprave koja se vodi među povjesničarima medicine o korištenju ljekovitog bilja u ondašnjoj medicini. Jer, iako su tadašnjim liječnicima bile dostupne mnoge biljke oni su se izgleda koristili kombinacijom i mješavinom tek nekih od njih, pa je interesantno vidjeti za što je koji od tih pripravaka bio namijenjen.

Grčkom liječniku Hipokratu, ocu medicine, bilo je poznato 380 ljekovitih biljaka, no najčešće se koristilo njih pedesetak. Uz to, arheobotanička analiza antičkih pilula iz talijanskog nalazišta ustvrdila je da tablete sadrže i suncokret za koji se inače smatra da je u Europu stigao tek nakon otkrića Amerike pa ga ne bi trebalo biti u starom vijeku.

Zanimljivo je kako su prve pilule, ili ono što bi danas tako mogli nazvati, radili već drevni Egipćani. Oni su bili najčuveniji liječnici starog svijeta koje već u ”Odiseji” spominje Homer. Ebersov papirus iz 1500. godine prije naše ere navodi 800 ljekovitih biljaka poznatih tadašnjoj medicini, te njihovih melema i tableta. Smatra se kako su egipatski liječnici vrlo malo upotrebljavali čaranje i vradžbine, a posvetili su se dijagnostici. Znali su slušati otkucaje srca što ustvari kao metoda spada u modernu medicinu, poznavali su krvožilni sustav, mjerili dah i uzduh pluća, a u papirusu Smith opisali su 48 slučajeva kirurške prakse na veoma moderan način.

Egipatske tablete spravljane su od bilja, često od šafrana, cimeta, cvjetnog praha i raznih smola, a od njih su ih preuzeli Grci i nazvali ”katapotia” – ono što se guta. Izraz pilula potječe od Plinija Starijeg koji je živio u prvom stoljeću i napisao čuvenu knjigu ”Naturalis Historia”. Već Rimljani koriste razne oblike pilula, a nekima se dodaje i med kako ne bi bile gorke. U srednjem vijeku u modu je došlo umakanje tableta u zlato ili srebro jer su farmaceuti na taj način željeli povećati njihovu cijenu. Istodobno, budući da se ti metali teško rastvaraju takve bi tablete često bile neadekvatne jer bi izlazile iz tijela prije no što bi djelovale. Tek krajem 19. stoljeća obraća se pažnja na to kako su i čime obložene tablete da bi bile svrsishodne.

Dvadeseto stoljeće pak sasvim mijenja sliku apotekara. On više nije osoba koja skuplja bilje ili životinjske ekstrakte da bi u svojoj radnji radio masti, tinkture ili pilule. Ovaj zadatak preuzela je industrija koja sabire droge stvara ekstrakte i pronalazi efikasne sintetičke a sada i generičke supstance u borbi protiv bolesti. Moguće je da nismo uvijek svjesni tog golemog značenja kojeg je donijela moderna nauka na polju medicine i zdravlja, dakako, i proizvodnje pilula kojima se danas liječe mnogobrojne bolesti, pa i one socijalne