Piše: Marijan Grakalić

Već nekoliko sezona Gornji grad ima svoj kulturno turistički moment koji se nekoliko dana u tjednu predstavlja glumačkim predstavama i igrama na dobro poznatim vedutama Griča. Sve započinje pred spomenikom Andrije Kačića, pisca ”Razgovora ugodnih naroda Slovinskog” i filozofske početnice ”Elementa peripathetica”, koji je početku Mesničke ulice. Namjernici jedne drugačije šetnje Gornjim gradom okupe se ovdje kako bi od tuda započeli jedan bitno literarni razgled hrvatskog Helikona u kojem osim samih šetača sudjeluju likovi iz književnih djela i povijesnih prilika.

Već se na Kapucinskim stubama susreće se lik Marije Jurić Zagorke, književnice i autorice znamenite romantične pustolovne u sedam knjiga ”Grička vještica”. Ovo djelo tiskano je davne je 1912. godine, a praizvedba istoimene drame bila je izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu godine 1918. Zagorka zasigurno spada među naše najvažnije pisce ne tek zbog pustolovnog karaktera njenih dijela i snažnih dramatskih osjećanja već i zato što je među prvima na romansirani način ukazala na zadaću intelektualaca da osude svaku svijest koja nekritički prihvaća predrasude i zastarjele društvene norme.

Mladi glumci ovdje vještom manirom pripovijedanja upućujući šetače na pustolovinu i romancu, ta neizbježno aktualna svojstva u prikazu duhovnog dojma Gradeca. Zabranjena ljubav ono je što nenadano postaje motivom koji preobraća izgled grada, odvodi od ruševnih zdanja i prašnih krovova dalje putem maštom protkanih riječ koje dotiču prelome i ljubavne predaje, uspjehe i nesreće, ali i čistoću onih nada koje se kunu sreću. Ipak, tu se i posve tamnim jezikom dočarava ”žrtva ljubavi” odnosno, koko se to nekad nazivalo ”ljubavna sramota”. Pojava što je ustvari bila bitna tema rane urbane književnosti i spleena starog Zagreba. Gornji grad tako u predvečerje i u ranoj noći postaje pozornica koja uz prikaze likova noćobdija, nažigaća, kurira, stražara, vještica, junaka, plaćenika, muzikaša i lakih žena konačno živi oživljenu književnost na svojim ulicama.

Udarajući u bubanj kao da time pretvara i šetnju gradskim a ujedno i književnim peristilom najznačajnijeg zagrebačkog brijega u starinsku najavu proglašenja noćnih sati i doba zapovjednog božjeg mira, izranja na Vranicanijevim poljanama iz tame prilika možebitnog Matije Furnjaka, lika iz knjige ”Kći Lotršćaka”. Noćobdija je to takve čudi da zbog njega purgerice prestaju s tračevima, muževi odgađaju zavade a krvni neprijatelji osvete. Ipak, iza tog prikaza nema lakog odraza bezazlene radosti jer njegova pojava najavljuje daljnju priču s teškim motivima grijeha i zavade moćne braće i koja na kraju dovodi do bratoubilačke pogibije. Priča je to o tašti i nasilju, ljubomori i patnji, naravno i priča o ljubavi ali i o požudi u čijem je središtu lijepa banica Manda. Ljubav tu postaje sila koja nadvladava tradicionalne principe udovstva, pa se gotovo na nadnaravan način ponovo uspostavlja ideja prirodnog reda u cijelom kozmosu srednjevjekovnog Gradeca. Da bi se lakše prebrodila smrtna opasnost ukazuje se i fantastična vila Manduševačka, agens onog nevidljivog ali postojećeg pučkog vjerovanja, pa savjetuje banicu: ”Ne ubijaj se, banice Mandušo, već idi u kulu Lotršćak i kad odzvoni zvonce, skini s neba zvijezdu Danicu pa svijetli i traži duše zavađene braće. Traži ih u gradu, u kulama, dvorcima, svuda. Ne nađeš li ih tamo, poleti nad gričke tornjeve. Kad ih nađeš, tada ih pomiri.”

U pustolovini šetnje književnom perspektivom Griča sudjeluju i hrđavi lanci, šiljci željeznih ograda, sjene kuća, glumci, sam namjernici koji tuda hodaju dovedeni u jednu vanvremensku situaciju u kojoj postojeći grad nestaje, a potraga za izvornošću lomi se između ideala i čitavog korpusa dramatičnih nesreća i nezahvalnih prilika koje su stoljećima pritiskale i pleća i sjene stanovnika gornjogradske citadele.

Pri tome neizostavan je lik Nere Keglević, plemkinje koju je u romanu ”Kontesa Nera” njena baka odgajala u izolaciji od društva. Čudesno je da se u tome više ne iščitava silueta tragičnog izbjegavanja što je fatalna posljedica svake izolacije. Radi se o onom izgnanstvu koje se više ničime ne može dokinuti budući da je postalo dijelom unutarnje prirode bića. Za razliku od toga intrigantnog momenta, idealizirani su apolonijski moment hrabrosti i samostalnosti, čvrstina jedra tijela i ona plašljiva i bogobojazna nevinost duše. Ipak, samovanje u doba odrastanja preinačuje život vodeći da ponekad u prostore nedodirljive samosvojne osobnosti koja ne mari za pretjerane društvene propise. Njen parnjak grof Siniša Vojkffyj također posjeduje veoma određenu osobnu duhovnu važnost koja se ogleda u sintezi instinkta vojnika i dužnosti umjetnika. Unatoč tome što je u mladosti počinio zločin njegova karakterna baština od najmanjih manira nadalje, kao oblik izbora ali i pokajanja, teži biti svrhovitom u preobrazbi kaosa u harmoniju, grijeha u svetost, nepravde u pravdu, ljubavnog žara u okrilje vjenčanja. Unatoč spletkama, požudi, intrigama, gađenju i snažnim emocijama ukazuje se potka gotovo anđeoskog shvaćanja ljepote i pravde koja graniči s dobrovoljnom utopijskom naravi kakvom se može nadvisiti zaostao krik koji bi želio svijet sunovratiti u kloaku.

Mitopoetički Gradec i u ovom je prikazu neizreciv je bez užarenom krunom okrunjenog seljačkog kralja, Ambrozija odnosno Matije Gubca, lika koji iako porobljen i u lancima samim sobom simbolički ovjerava neupitnu težnju za slobodom. Idealizirano se sada ukazuje pred nama na Markovom trgu kao izraz težnje za dokidanjem svih vrsti nepravdi, kao temelj onog narodnog i slobodarskog identiteta izmaknutog zakonima vremena i uvijek spremnog posvjedočiti kako svetost istine nije tek stvar onih privilegiranih.

Drugi pol istog kozmosa narodnih junaka predstavlja dionizijski i opojni šaljivđija čija opaka satira ponekad poprima svojstva kakvog pučkog tribuna. Nestašni buntovnik Petrica Kerempuh pojavljuje se s tamburom i pjesmom, stihovi ne štede one koji ne vrijede, pa se tu kroz igru tragičnost prvog i ubijenog narodnog genija Ambrozija nadomješta komičnim, podsmjehom i ironijom u drugog. Kod njega nema više toliko žalosti nad izgubljenim i pokopanim jer svojom pojavom i riječima ponajprije teži ka oslobođenju živih od uskogrudnosti i gluposti.

Sve ove fabule, likovi, motivi i simboli koji sačinjavaju predstavu gornjogradskog kulturnog turizma zrače esencijom onog senzibiliteta koji je neosporna tradicija njegove zajedničke duhovne i stvarne cjeline. Lijepo je da konačno postoji namjera jedne drugačije kulture duha, glume i književnosti. Unatoč zamkama, zavojima, prijevojima i isprepletenim linijama tu barem načas posustaje nametnuta komercijalna banalnost, a umjetnost dobiva priliku da živi barem u praksi jedne lagane šetnje. One koja završava u Mletačkoj ulici, prvoj u Zagrebu s imenom nekog stranog toponima gdje šetače dočekuje glazba, odmor na terasi legendarnog svratišta ”Cinkuš” i mogućnost da u njemu razgledaju uvijek značajne izložbe umjetnika.