Piše: Marijan Grakalić

Na obalama Portugala ocean se prostire u nedogled. Tako se i duše dvojice putnika što stižu na tu obalu na kraju zapada idući od svjetlosti ka sjenama koje se pojavljuju poslije zalaska sunca ogledaju u takvom pustolovnom nadahnuću. I slikar Hrvoje Šercar i pjesnik Tahir Mujčić tu se nalaze u vlasti one zagonetne i strašne ”narudžbu srca” koja po pravilu nekog višeg reda zadesi putnika onda kada mu se riječi i slova pobrkaju s nijemošću iznenađenja. Iz tog stanja koje pada preko ruba spokoja, koje treperi od uzbuđenja i želi biti tumačem novootkrivenog i prije nevidljivog horizonta nastaju slike i pjesme, one važne esencijalne vrijednosti kakvu donosi grafička mapa ove dvojice duhovnih i duhovitih namjernika naslovljena ”Causa Portuguesa”.

Ta dvojezična grafička mapa objavljena na hrvatskom i portugalskom jeziku, osmog svibnja predstavljena je u Zagrebu komornom izložbom Šercarovih grafika i Tahiovom prezentacijom vlastite poezije. Iako objavljena u samo 59 primjeraka, mapa je svoje javno krštenje doživjela već prije u Lisabonu i Sintri, a sada pak ovdje u zemlji koja također pripada jednom poluotoku kao i daleki Portugal. Nedvojbena različitost podneblja i duha više potiče nego priječi izraze riječi i slika što komadićima arhaičnog naboja ovdje postaju snažnim orisom onih nepodijeljenih strepnji i motiva koji su svima bliski. Naravno, poticaj je to da se u svijest prizove ona povijest ljepote koja anarhična i nesputana, kroz sve mitove, priče, povijesti, ljubavi i tuge oduvijek zapljuskuje obale Iberije i Balkana.

Kako to ne bi bilo sve, recimo da je i grafička mapa ”Causa Portuguesa” nadopunjena sa još sedamnaest pjesama, pa je zajedno s grafikama otiskana prošle godine u knjizi ”Luna Lusitana – poetski putopis”, a što ju je objavila nakladna kuća ”Litteris”. Ambijent daleke obale, sunovrat u svijet malih ulica koje se strmo spuštaju k moru iza kojeg, kako se nekad vjerovalo, nema više ničeg, slučajni susret, neke oči nepoznate ali začudo nezaboravljene, jezik drugog kolorita i podvorba jela kao poetski postupka, naravno uz piće, dočekuju nas ne bez svježine i dosjetljivosti na ovim stranicama. Ipak, završimo ovaj kratki prikaz onako kako Mujčić započinje svoju zbirku, s dvije strofe pjesnika Ivana Slamnga:

U Lisabonu, tamo plešu
Po kraljevom crvenom dvorcu
I piju oporto, dok im obrazi
Ne postanu crveni.

Onda plešu po placama
i po čistinama oko dvorca,
u Lisabonu, tamo plešu
sa vijencima na glavi

(Iz zbirke ”Odron” I. Slaminga iz 1956. godine)