Piše: Marijan Grakalić

Postoje posve osobite vrste samoće. Pustinjak Montanus bojao se ptica jer njima u nebesima izgleda isto tako malen kao i zrno žita. Ponekad svakog pogodi to osjećanje nemoći da živimo u drugima ili s njima. Ono osjećanje koje je kod Krleže izraženo upečatljivim opisima prijeloma povijesti i povijesne epohe, ustvari, prijelomom svih epoha i svih povijesti pa zato ostajemo sami u svom tom porazu intelektualnog, moralnog i estetskog svijeta svedeni na ono blato od kojeg smo sačinjeni i po kojem hodamo. Panonsko blato podjednako je u Zagrebu ili Beogradu ne tek ono po čemu raste trava već mentalni pojam. Iznad njega rastu misli, vizije, utopije i snovi. Stvari koje shodno općem zakonu kulture klijaju u glavama sve do kobnih trenutaka kada zbog suše pameti ili pak sezone korova postaju bezvrijednima, suvišnima i ubijenima. Kako bilo, čovjek i grad, gradovi, uvijek su sami tu u tom našem blatu što postoji neovisno o nama samima i kojeg uopće ne zanimaju nikakve balade, pjesme, romani, osjećanja ili ideje. Baš zato, usprkos kaljužama i ratarima nevježama, povratak Krleže u Beograd ustvari predstavlja i povratak Beograda kao grada onom mjestu gdje čovjek može lakše dohvatiti svoju samoću, ujedno to znači biti dijelom svake drame koja teži ispuniti onaj jedinstveni i nepodijeljeni zadatak iskustva svakog života i umjetnosti što tu prihvaća i pronalazi izvanredno stanje koje se ne može doseći ako se ne uzdigne do potpunog osjećajnog poimanja postojanja.

U Beogradu danas se otvara festival jednog pisca za kojeg kažu da je važan za identitet toga grada, Miroslava Krleže. Istog onog koji je kao mladić bježeći preko austro-ugarske granice 10. svibnja 1912. godine prvi puta tu došao u katarzi idejnih i duhovnih preoblikovanja koje su bile važne u tadašnjem svijetu slavenskog juga. Beograd tada postoji kao svojevrsna esencijalna nada za sve što može uslijediti, no Krleži je on i egzistencijalna potreba kojoj ne vidi drugog nadomjeska. Anoniman i proskribiran, optužen je i kao špijun kojeg treba ubiti, da bi potom bio protjeran natrag i uhapšen u Zemunu. Potom piše pjesme razlomljenog stiha u kojima najavljuje razaranje vlastitog mozga. Poslan je na frontu u Galiciju, a ratovanje završava u bolnicama i lječilištima, da bi se na kraju vratio u Zagreb i počeo objavljivati prve tekstove. Nesretna sudbina tog prvog susreta Krleže i Beograda kasnije zadobiva sve vrste naknada koje se mogu iščitati u nebrojenim prostorima onoga što se desetljećima nazivalo riječima jugoslavenska književnost. Ali i intimno, dakako. Krleža se vraćao Beogradu i fizički i duhovno. Vračao mu se i u snovima. Tako ”San o drugoj obali” Krleža sanja u jeku Drugog svjetskog rata u kojem su i Zagreb i Beograd ustvari na istoj obali, i žive kao grad u gradu u kojem se susreću svi, i živi i mrtvi, i oni prognani i zaboravljeni.

Značenje ovog događaja kojeg organizira Kulturni centar Beograda u suradnji s leksikografskim zavodom ”Miroslav Krleža” iz Zagreba svojevrsni je protest protiv očajanja čije se posljedice jasno vide u poretku života koji je doživio poraz pred zlom. Ne radi se ustvari, tek o nekom geografskom pomicanju snova ili prekrajanju povijesti jada i strahota, već o onom bitnom poduhvatu koji unatoč tome što je okov usamljenosti težak kao smrti, ipak, ostavlja mogućnost sjećanja. Ono je time postaje i ono potrebno sjeme za novo klijanje u svom tom blatu naših prilika, pa baš zato Miroslav Krleža i nije tek uspomena, kako u Zagrebu tako ni u Beogradu.