Piše Jelena Buljan

Još dvije godine i njoj je sedamdeset. Još uvijek uspije otići jednom mjesečno frizeru. Još uvijek uspije prijateljicama platiti kavu. Plaća svoje režije, grobnu naknadu Lovrincu i odnese cvijeće na grob čovjeka s kojim je provela život. Ostao joj je stan. Djeca imaju svoj život. Žive ga punim plućima i to joj izaziva osmijeh na licu.

Najdraži dio tjedna joj je kad se spusti petkom do ribarnice, a prije toga sa svojim školskim drugaricama popije kavu na splitskoj rivi. Smije se kao djevojčica. Ne razmišlja. Nekad je čovjeku najpotrebnije ne razmišljati.

No svaka dva mjeseca, ona se spušta preko ‘bivše prvoboraca’, zalazi u trgovinu i nosi komadić zlata. Momak iza pulta ga pogleda, procijeni, daje novce koje ona potom gura u svoj novčanik. Ona taj čas nesvjesno procjenjuje koliko je još zlata ostalo do kraja. Penzija je gotovo zanemariva prema cijenama što je ganjaju.

Izlazi iz trgovine s velikim OTKUP ZLATA natpisom i krene korak za korakom do rive, niz ploče koje tu stoje odvajkada. One više ne pamte imena onih koje su tu zagazile. Grad umire korak po korak.

Ovo je izmišljena priča. Zamišljam je dok čekam da semafor otvori zarobljena natpisima OTKUP ZLATA.  Kad sam bila dijete, gledala sam druge natpise po gradu, druge reklame, slušala s ‘ušima ko u zeca’ kako se kod nas kaže. Gledala sam izloge, prebirala pogledom po njima.  A onda odjednom, OTKUP ZLATA. Shvaćam. Oni ne otkupljuju zlato. Nego naše živote. Moj je djed ubrzo nakon ženidbe, on i baka ustvari, bili su odlučili da prodaju prstenje svoje ženidbene vere. U kratko vrijeme su imali troje djece. Sva ta usta je trebalo nahraniti. Bila su to druga vremena. Ali eto, shvaćam napokon prolazeći po gradu kako još jednom netko otkupljuje našu nesreću.

Divim se ljudima koji će za nešto godina biti novopečeni bogataši. Poštujem ih iznad svega, jer toj je hranidbeni lanac, on tako funkcionira. Za to je 1990-te godine glasalo 99 posto birača. Usput s grčem u želudcu razmišljam i o 14 natpisa o OTKUPU ZLATA  koje sam pronašla u samom središtu grada Splita.

Razmišljam o gospođi blizu svojih 70 godina, o životu koji je prošla, o ponosu kojeg nosi, a vjerujte mi ne lažem ni riječi i o plućima koje ne daju disati dok daje komad obiteljskog nakita da bi i dalje živjela barem na trenutke ponosa. Jer ipak su te žene radile, zarađivale, odgajale djecu, tješile muškarce, doživljavale slomove, voljele, željele, postojale.

I zato za gospođu koja danas ulazi u OTKUP ZLATA  ja pišem ovaj tekst. Nekad je život nudio tako puno dok danas uzima previše. Nekad su postojali sastanci, druženja, drugovi, budućnost, banketi, krediti, inflacije,  obitelj, a dana eto, ja pišem tekst za Vas jer svega toga nema više.