Piše: Vladimira Mascarell

Kad se odaje počast žrtvama Leipziga ili Dresdena, Hirosime ili Nagasakija, ne veliča se fašizam. Komemoracija na Bleiburgu nikada ne prođe tako. Odnosno, kao ono što bi trebala biti – komemoracija. Ona se u pravilu izmetne u nakaradno i loše veličanje ustaštva. U patetično slavljenje onih koji su izdali svoj narod služeći okupatoru i na kraju pobjegli kao Ante Pavelić da bi izbjegli svaku odgovornost, a narod koji ih je slijedio ostavili na cjedilu da plati za njihove krvave zločine.

Očito je kako nije dovoljno da Sabor samo prestane financirati takve skupove kao što je ovaj na Bleiburgu. Sve je razvidnije da se čelni ljudi zemlje trebaju jasno distanciraju od politike i ideja fašizma i ustaštva. Nema tu nekakvog ”srednjeg puta” koji se naoko iščitava na marginama retorike predsjednika Josipovića, nastale valjda zato da se ne izgubi popularnost kod onih koji je ionako nemaju. Potrebno je fašizmu zauvijek reći – Ne! Bez ikakvih kalkulacija, dakako.

Ono što ovaj narod treba slaviti nije konvertitska ćud hrvatskih političara ili lažljiva priroda izdaje. Treba slaviti to što oni nisu uspjeli tijekom devedesetih napraviti neki novi Bleiburg, a nije istina da se nisu trudili. Bitno je da im to narod nije dozvolio. Tako ne treba niti da dozvoli bilo kakve aveti fašizma.