Piše: Angela Bonacin

Pitam se kako sunce sja u drugom gradu. Svi krajobrazi na svoj način čekaju ljeto. Ovdje se ljeska more i brodovi neometano plove do obala. Ponešto je i od prošlosti ostalo nepromijenjeno. Valjda se mirisi uvlače u kamenje pa ostaju isti, premda, ljudi odlaze. Neki su već odavno otišli i neće se vraćati ovamo. Na njih malo toga podsjeća; sitnice koje su napravili rukama, ostavljeno cvijeće na balkonima, rukopisi na papirima, slomljene drvenarije pod krošnjama po kojima se penje korov.

Ljude uvijek pamtim iz njihovih boljih dana. Ponekad shvatim da je prošlo deset godina i da se desetljeće vidi na licima, savija u kostima. Sjetim se i plavih zumbula koji su uvijek rasli na istom mjestu, a više ih nema. Daleka prošlost po njima gazi malim koracima. Oni su sjećanja. Raspadaju se u slike, a jučer ih je bilo moguće dotaknuti.

I ovog će svibnja ptice letjeti preko mora. Sve je plavo u očima, polja i hridi u daljini. Jedra se žute mjesto sunca kada otplove dovoljno daleko u suton. Zapravo nema tišine iako je sveprisutna. Naše su misli smještene u Limb. Zato mi uvijek čekamo nekoga. Nebo je kapalo iluzijama i zato ništa više nije stvarno. Želje su dolazile valovima i nestajale u noći. Zvijezde su padale nepobrojane. Zato tražimo povratak.

Naposljetku bježimo. Zamišljamo nove gradove u koje ćemo preseliti stvari. Duge i zakukuljene ulice sa toplim vjetrom, suncobrane žarkih boja i kakofoniju novih zvukova. Beznačajne riječi koje s lakoćom prelaze preko usana.

Kuće su nepomične. Izvana su sasvim obične, iznutra su uvijek naše. One nadžive sva naša putovanja. Zbog njih uvijek ostajemo na istom mjestu.

Pitam se kako sunce sja u drugom gradu. Tamo su izgrađeni neki drugačiji mostovi i moguće je da ljudi donose neke nove vijesti. Štuju se drugi bogovi koji jasnije tumače vrijeme. Oblaci zastajkuju, ne prolaze samo preko krovova da bi se strmoglavili na njih, zasigurno.

Ususret ljetu, gledat ću novu djecu kako jure biciklima, a starci će prozboriti o svojim običajima koje nitko više ne štuje. A kada se i noć spusti na krovove vidjet ću da su kuće nepomične.

Izvana su sasvim obične, iznutra su uvijek naše. One nadžive sva naša putovanja. Zbog njih uvijek ostajemo na istom mjestu baš kao i mirisi u kamenju.