Piše: Marijan Grakalić

Izložbom crno bijelih fotografija ”Novi Zagreb jučer i danas” dvoje autora, Marije Braut (1929) i Maria Rozića (1977) obilježava se trideset i pet godina prve i dugo vremena jedine kulturne institucije u tom dijelu grada, Centra za kulturu Novi Zagreb. Njegova galerija, prije poznata kao”Spektar’ a danas kao ”Galerija Vladimir Buzančić” otvorena je tada upravo izložbom fotografija novozagrebačkih veduta Marije Braut. Neke od njih mogu se vidjeti i sada na ovoj aktualnoj gdje uz njih stoje i fotografije Novog Zagreba Maria Rozića. I jedne i druge snimljene na licu mjesta ovjerovljuju ne samo vrijeme i prostor već u sebi provokativno sublimiraju brojne strepnje i nade budućnosti i time prestaju biti tek ilustracijom.

Fotografirajući trenutke izgradnje i djetinjstva čitavog jednog novonastajućeg grada zamišljenog kao mjesta udomljenja radnog naroda, fotografije Marije Braut bilježe sve. U njima se prelama uhvaćeni trenutak s onim nadolazećim i još ne zgotovljenim sadržajem života koji nadilazi puke urbanističke okvire jer se njihovim razvojem mijenjaju ne samo lica stanovnika već i njihov kako unutarnji tako i opći pogled na svijet. U žestokoj opreci zatečene ruralnosti i modernog projekta socijalističkog napretka, kroz paradoks nesrođenosti čovjeka i ponuđenih heterotopija, sluti se ivica prijeloma života koja ga upravo time čini jedinstvenim. Budućnost je tu još nedovršena, ona je još ne izgrađena cesta što simbolički prikazuje fotografija dijela petlje koja prkosno, bez početka i kraja, naizgled besmisleno strši u nebo.

U odmaku od trideset i više godina od tih Marijinih fotografija nastaju radovi Maria Rozića. Svjedočanstva su to potonuća i istrošenosti jednog prijašnjeg sna, prijeloma negdašnjih kulturnih i urbanih simbola postojanih unutar golemog osiromašenja života koji se sada kao po nekoj neprovidnoj sudbini vraća onim od prije zametnutim trenucima izgubljenosti koju uokviruju beton i čelik. Grafiti i daleke vizure sjetno podsjećaju na tu prošlu budućnost koja se izjalovila i postoji tek kao fragment nekog dana ili sjećanja, kao dio kulture što ne pristaje na horoskope jer je posve izvjesno da će sutra ujutro opet svanuti sunce i započeti novi dan.

Konceptualna postava ove izložbe što ju je autorski osmislila kustos Anita Zlomislić višeznačno ukazuje na problem čovjeka i grada, ali i na mjeru vremena koje ne bi postojalo da nema ideje budućnosti. Bez nje moguće ne bi postojao grad, ne samo Novi Zagreb nego niti jedan. Upravo taj trenutak nepredvidivosti i neprovidnosti savršeno dočaravaju fotografije Marije Braut i Maria Rozića.