Piše: Marijan Grakalić

Nije posve izvjesno da li se ljetno doba i praznici u kontinentalnom dijelu Lijepe naše mogu svesti tek na ideale istaknute u čuvenom Langleyevu djelu ”Nova načela vrtne umjetnosti” tiskane još davne 1728. godine, a gdje se udaraju temelji takvih horizonata koji neće skrivati niti falsificirati prirodu. Ponajprije zato što parkovi geometrijskih oblika i cvjetnih tepiha kod nas nastaju tek u 19. stoljeću šireći se sa novom društvenom epoletom industrijalizma i buržoazije koja oko svojih palača, kuća, hotela i lječilišta pokazuje interes za estetiku koja evocira pripitomljenu i uređenu sliku prirode. Vjerojatno je dobar dio prirode, posebno onih fenomena što poslije ulaze u hrvatsku nacionalnu prirodnu baštinu sačuvan i zbog toga što se taj ipak uzak društveni sloj nije mogao toliko rasprostri da i to podvrgne vlastitom ukusu. No, na žalost malo toga je sačuvano iz tog ranog perioda oblikovanja parkova. Ponajbolji primjer toga bilo je lječilište Lipik staro više od 200 godine, gdje se perivoji počinju oblikovati nakon što je 1872. godine uređen hotel ”Garni”. Ipak pravi projekt na površini od deset hektara neobaroknog parka počinje nastajati tek 1890. godine kada se gradi natkriveno šetalište, mramorna i kamena kupališta, Kursalon i romantičarske vizure pejzaža. Tu je ostvarena ideja vrtnog grad gdje se ljudi susreću i druže, liječe i zabavljaju, a postojala je sve do Domovinskog rata kada je perivoj dijelom uništen kao i lječilište i mnogi drugi objekti. Danas se na obnovu ovog parka gleda kao i na istodobnu mogućnost da se isprave uočene arhitektonske nepravilnosti i da se sačuva povijesna vrijednosti i vizura perivoja.

To je tek jedan od problema hrvatske parkovne baštine, ali svakako ne i najmanji. On je posve u duhu popularnih nastojanja da se u mnogim gradovima i gradićima kontinentalne Hrvatske dogodi dio ”oživljene povijesti” putem raznovrsnih spektakla kao što su ”seoski balovi”, ”dani tradicionalnih kuhinja”, ”viteških turnira” ili ”renesansnih sajmišta”. Svi tu vide priliku da se osmisli sadržaj koji bi u ljetno vrijeme ta mjesta učini barem vikendom turistički atraktivnim. Istodobno, pokazuje to da se i moderan čovjek nastoji na svoj način približiti prirodi i tradiciji, pa se urbana gospoda i njihove dame tako u tim prigodama preoblače u pustolove, lovce, ribare, kmetove, fratre, vitezove, husare i svakojake druge prilike, ističući težnju da se čovjek prikaže dijelom idiličnog i u biti priprostog ladanjskog života. Onog koji toliko nedostaje urbanoj košnici modernog velegrada. U tom kontekstu zbiva se čitava poplava ”turnira” od Donje Stubice, Koprivnice, Samobora, Siska i mnogih drugih mjesta koje uz to posjeduju i drevne građevine, ruine, parkove, prigodne vizure i štih povijesti i prirode. Nekako mi se čini kako pogledu na cijelo to renoviranje idiličnosti s obzirom na pozamašan nedostatak kuna u džepovima naših građana ponajprije fali još i jedna prigodna izvedba ”Prosjačke opere” Johna Guya. Ona je napisana 1728. i u njoj se parodirajući talijansku operu obračunava s klijetelizmom i korupcijom ondašnjih vladajućih slojeva, a napose britanskog državnika Robert Walpole. Očito, i prijašnja su doba imala svoje ”junake” ali i kulturnu kritiku koja nije bila ravnodušna na očite društvene nepravde.

Uostalom, kuda god da krenuli zato su potrebne kune. Moneta koja ustvari nosi ime lukave životinje što je u srednjem vijeku često prisutne u kućama kao što su danas mačke. Simbolički, kuna se prvi puta pojavljuje na pregradi oltara crkve u Varni (Bugarska) u ranom srednjem vijeku da bi se potom raširila jugom Europe skroz do Katalonije. Kod nas nalazimo je na Slavonskim banovcima, novcu kovanom 1270. za vrijeme kralja Stjepana V. Inače, ovaj i drugi stari novac može se vidjeti u izvrsnom Muzeju Slavonije u Osijeku. Isto tako o univerzalnosti simboličnosti kune toga vremena govori i to kako se njen prikaz podudara s ilustracijama iz ”Kronike” Nikite Honijata koja prikazuje medaljone na odori bizantinskog cara Alekseja Duke Murfuzla, istog onog kojemu su križari godine 1204. uzeli Carigrad. Zanimljivo je i to kako je kuna bila životinja koja je u narodnoj tradiciji obavezni dio jelovnika u doba mesojeđa, dakle perioda od Božića pa do Poklada. Tada su se ljudi maskirali ili predstavljali nazivima ovih i drugih sličnih životinja vjerujući kako će im to u narednom periodu godine donijeti blagostanje.

Možda je posve netipično, no svakako je krajnje zanimljivo u ljetno dobo posjetiti crkvu Majke Božje Gorske u Loboru u Hrvatskom Zagorju. Iako se ta crkva spominje tek 1639. godine, posljednjih nekoliko godina ona i područje oko nje mjestom je značajnih arheoloških istraživanja. Naime, na istom se mjestu još od brončanog doba nalazila dobro građena i velika gradina, a u antičko vrijeme načinje je povrh zemljanog još i obrambeni bedem od kamena lomljenca. Tada je sagrađeno više građevina a među njima i jedna sakralna gdje se štovalo božanstvo ”Magna mater” (veliku majku), pa su tako ovdje nađeni i razbijeni dijelovi njezinog spomenika. Kako se Lobor u rimskoj provinciji Panoniji nalazio na polovini značajnog puta koji je spajao tada značajne gradove rimske provincije Ilirik, Sisciu (Sisak) i Petovio (Ptuj), logično je da je tu već u šestom stoljeću nastala velika starokršćanska bazilika. Orijentacija ove jednobrodne bazilike bila je istok – zapad i posjedovala je veliku osmougaonu krstionicu. To upućuje kako je Lobor sve do dolaska Slavena u sedmom stoljeću bio važno crkveno središte, a seobom naroda bazilika je srušena. No senzacionalno arheološko otkriće tek je uslijedilo. Naime, ustanovilo se kako je već u desetom stoljeću na istom mjestu sagrađena drvena trobrodna predromanička crkva s trijemom i zvonikom od koje danas postoje rovovi. No, nedavno pronađeni dijelovi oltarne grede ukrašeni su pleterom, što predstavlja jedinstveni pronalazak s obzirom da se nalazi izvan područja povijesne Dalmacije. Pronađeni su i dijelovi kamenog namještaja, ciborija, ambonij ukrašeni grifonima sličnim onima na crkvi u crkvi sv. Mihajla na Koločepu koju je podigla kraljica Jelena. Sve to smješta Lobor na posebno mjesto arheološke, crkvene i kulturne povijesti Hrvatske pa je zato u planu da se izgradi arheološki park na otvorenom kao bi se prikazalo ovo slojevito nalazište koje upućuje ponajprije na razmišljanja o široj perspektivi kršćanske i narodne kulture u tom dobu.

Ako ipak niste neki poklonik antiknih predaja ili nadahnutih osjećanja prirode, u kontinentalnoj Hrvatskoj postoje brojna jedinstvena mjesta na kojima bi ste mogli u miru čitati svoju ljetnu lektiru i pri tome se osvježiti od vrućine. Belavići nedaleko Duge Rese gdje se donedavna nalazio najduži drveni pješački most u Hrvatsko od 208. metara i prekrasno kupalište uz sadrene slapove idealno je za takav doživljaj. Shodno aktualnoj mitologiji svagdašnjice, uživanje u slivu Mrežnice uvijek nekako potencira zbilju. Dakle, ako ćete ovog ljeta sjediti na njenim obalama, skakati sa slapova u zelenu rijeku i kupati se, nemojte se ustručavati dati mislima na volju. Uživajući u tim prigodama često mislim na to kako je svojedobno jedna vrsta salonskih psića prozvana king Charles. Naime, ova samoživa, osjetljiva, aristokratska i podmukla pasmina pokazala se istim kao i njihov vlasnik, kralj Karlo I. koji se nikada nije držao svoje riječi, uvijek je sve izvrtao, nastupao s primislima i podmuklo vladao. Nije čudo da su mu i ljubimci bili takvi. Neki naši samoživi vladari što su se na narodnoj grbači izredali u protekla dva desetljeća posve razvidno posjeduju sličan karakter. No kako bilo ribe i u Mrežnici šute isto kao i svugdje, ali je zato uvijek bučna prava svirka i provod u ”Jungle baru” u Galovićima.