Piše: Marijan Grakalić

Gobekli Tepe arheološko nalazište kraj turskog grada Urfe svojim značajem dovelo je u pitanje brojna dosadašnja mišljenja i teorije o ranim ljudskim kulturama jer bitno mijenja poimanja o vjerskim, gospodarskim i umjetničkim dometima ljudi kamenog doba. Do sada je istraženo tek oko pet posto cijelog kompleksa koji po nekima predstavlja prvi ikada izgrađeni hram koji se sastoji od monolitnih spomenika u obliku slova T (tau križeva) visokih do šest metara i teških od 16 do 50 tona postavljenih u ovalne ili okrugle ne nadsvođene prostore ograđene suhozidom i ciglom, te s podovima popločanim taracom kakav se tek mnogo kasnije pojavljuje u rimskom graditeljstvu. Ovi stupovi postavljeni su u strogom simetričnom odnosu jedan prema drugome, ukrašeni su piktogramima, kipovima i reljefima divljih životinja i insekata, te stiliziranim statuama žena i muškaraca. Fantastično otkriće megalitskog svetilišta izgrađenog u doba kada se na tom području susreću keberska kultura koju su sačinjavali paleolitski nomadi (18.000 – 10.000. p. n. e.) i natufijanska kultura mezolitskih lovaca i skupljača plodova (12.500 – 9. 500 p. n. e.), baca posve novo svijetlo na mogućnosti rane ljudske zajednice. Posebno se to odnosi na natufijansku kulturu uz koju se veže mediteranski tip čovjeka koje je bio nizak i vitak, po Grgi Novaku gracilan, te je u svojim migracijama stigao i na naše područje još u mezolitiku (Crvena stijena) i u neolitu (hvarska kultura). Naime, već je prije uočeno da su Natufijanski lovci u prelaznom periodu prema poljoprivredi svoje ukrase, ali i alate kao što su srpovi, ukrašavali rezbarenjem životinjskih motiva što je upućivalo na tradiciju drevne lovačke umjetnosti ali i vjerskih kultova s time povezanim. Gobelki Tepe koji je sagrađen daleko prije početaka obrađivanja zemlje isto ukazuje na veliku ulogu zoomorfnih simbola u vjerovanjima starog mezolita, a očito je i to da su se oni još dugo zadržali u ljudskoj kulturi.

Datiranje nalazišta pokazalo je kako je kompleks počeo nastajati negdje oko 11.600 godine pr. n. e., a završen je u potpunosti oko 8.000 g. pr. n. e. kada je ponovo zatrpan. Upravo ta činjenica, što je hram zatrpan, omogućila je da se prepozna kako se radi o umjetnom brežuljku na kojem je nekada bilo ljudskih aktivnosti. Još 1964. godine to je uočila jedna grupa američkih arheologa s Univerziteta u Chicagu koja je nekom prigodom posjetila njihove turske kolege, ali su unatoč tome što je lokalitet bio pokriven gomilom kamenih blokova površno zaključili kako se radi o groblju iz srednjeg vijeka. Tek godine 1994. kada je jedan pastir primijetio neobične kamene obrise i obavijestio o tome djelatnike muzeja u obližnjem gradu Sanliurfu, a ovi Njemački arheološki institut u Istanbulu, počela su istraživanja predvođena njemačkim arheologom dr. Klausom Schmidtom. Tako je počelo otkopavanje ovog jedinstvenog nalazišta rane megalitske gradnje izvanredno očuvanog pod nasipanom zemljom, 7000 godina starijeg od Stonehengea, i barem 5000 godina od prvih gradova u obliženjem Sumeru. Ujedno, radi se o najstarijem do sada poznatom primjeru ljudske arhitekture koja je veća i kompleksnija no što je primjerice gradnja šatora ili kolibe. Nalazište je zbog prirode njegovog otkrića tako nazvano Gobekli Tepe što na turskom znači ”trbušasto brdo”.

„Ledeno doba tek što je bilo završilo. Izuzmemo li hrpe kamenja, građevine slične šatorima i nekoliko konstrukcija od mamutovih kostiju, čovjek na Zemlji još nikad za sobom nije ostavio ništa sagrađeno. I sad odjednom ovo!“ Istaknuo je dr. Schmidt opisujući jednom važnost otkrića koje pripada dobu što je  prethodilo upotrebi keramike jer ovdje nisu pronađene krhotine zemljanih posuda a niti za sada nastambe ili vatrišta graditelja cijelog kompleksa koji je građen u dugom periodu od oko 2000 godina. Pronađeni su kameni alati, djetla, šila, kameni vrhovi strijela, te oko kilometar dalje stijene krečnjaka, kamenolom iz kojeg su izrezivani monolitni blokovi u obliku tau križeva što su potom premještani i ugrađivani u jedinstveno svetilište. Od 1995. godine do sada je iskopano oko desetak prostorija u kojima se nalazi 40 tau križeva na kojima su i u dubokom reljefu i kao skulpture isklesane divlje svinje, ptice, krila lešinara, zmije, antilope i druge životinje, insekti, te stilizirane statue žena i muškarca s penisom u erekciji. Zanimljivo je da se ovi T stupovi nalaze u strogom simetričnom odnosu jedan prema drugom i obično oni manji okružuju veće, bez obzira da li su smješteni u okrugle ili ovalne prostorije, te uzidani u suhozide. Upotreba kosina i poluga, jer u to doba još nije bilo točka, posvjedočuje se ovdje kao ljudsko znanje iz najstarijeg doba. Za pomicanje i postavljanje ovih spomenika trebalo je, kako se izračunalo, ako su se vukli na drvenim oblicama oko 40 ljudi, a bez njih 180.

Dr. Schmidt smatra kako su skupine lovaca i skupljača živjele u negdje u blizini ovog kompleksa koji je građen iz godine u godinu, živeći pod šatorima od životinjske kože, loveći i berući jestivo samoniklo bilje. Dok kanadski arheolog Ted Banning koji predaje na Univerzitetu u Torontu cijeli kompleks vidi kao mjesto na kojem su živjeli ljudi a ne bogovi pozivajući se pri tome na teorije francuskog antropologa Claude Lévi-Strauss o prirodi zajednica koje grade kuće. Ipak, u cijelom kompleksu nema jama za otpatke koje inače nalazimo u  kasnijim neolitskim naseljima, nema niti ognjišta na kojima bi se priređivala hrana, a isto tako unatoč pretpostavkama da je možda cijeli kompleks neka vrsta groblja još nisu pronađeni pokojnici kojima bi se to i posvjedočilo. Nađene su brojne životinjske kosti životinja žrtvovanih u vjerskim procesijama, što samo govori kako su tu nedvojbeno postojali obredi i rituali magijskog karaktera, te da je magija bila isprepletena sa svim vidovima života, od podjele rada, tehnike gradnje svetilišta, uloge društvenih staleža i pojedinaca, pa do mnogobrojnih pravila koja su određivala gotovo svaki poduhvat tadašnjeg društva. O prirodi svetilišta ima mnogo nagađanja, no nedostatak grobnica ne isključuje postojanje posmrtnih ceremonija u kojima bi se tijelo pokojnika izložilo divljim životinjama ili pticama, kao što je to i dan danas praksa pokapanja u vrletima Tibeta naslijeđena iz prastare prošlosti.

„Svatko je do sada mislio da samo složene, hijerarhijske civilizacije mogu da podignu tako monumentalne objekte i da su te civilizacije nastale s početkom zemljoradnje”, ustvrđuje Ian Hodder, profesor antropologije na Stanford Univerzitetu koji rukovodi iskopavanjima u Catalhoyuku, poznatom i također veoma važnom neolitskom nalazištu također u Turskoj. Po njemu ”Gobekli mijenja sve. Ovaj kompleks je razrađen, složen i datira od prije zemljoradnje, a  to čini ovu lokaciju jednom od najvažnijih arheoloških nalazišta za dugo vremena.” Dr Schmidt pak smatra da otkriveni tau križevi nisu ništa drugo do li ”najranije predstave bogova”. ”Oni nemaju oči, usta, lica. Ali imaju ruke i šake. Oni su stvaraoci. Po mom mišljenju, ljudi koji su ih izrezbarili su se pitali neka od najvećih pitanja. Što je univerzum? Zašto smo mi ovdje.” S druge strane pojavilo se i mišljenje kako su ti kameni stupovi klesani u obliku slova T i zato jer su služili kao potpora za moguće krovove od šiblja, trave i blata, no ipak njihovo ukrašavanje i simetričan odnos ukazuje na to da su imali sveto značenje i mogući kozmološki značaj, a kojeg se još nitko od istraživača nije dotakao. Prikazi životinja, oblik obrednog stupa i sve ostalo govori  rječnikom simbola i ideograma koji su bili jasni i shvatljivi tadašnjim poklonicima jedne mezolitske svijesti, a o čemu mi možemo nešto doznati i iz kasnijih primjera. Sasvim sigurno tau križevi imaju svoju mitopoetiku koja korespondira s nebom za koje se još u srednjem vijeku ponegdje zadržalo prastaro vjerovanje kako je kameno. Tako egipatske stele imaju u gornjem dijelu sferičasti oblik zato jer ponavljaju vjerovanje o isto takvoj prirodi neba, dok ovdje ravnina gornje plohe sugerira na drugačiju asocijaciju i viziju ravnine neba koje je horizont ispod kojeg žive ljudi i njihove duše. U svakom slučaju su ovi kameni oblici kao totem ili stela u središtu obreda koji povezuje žive i mrtve, ljudske članove zajednice s moćnim silama za koje se vjerovalo da vladaju i žive u određenim životinjama bitnim za opstanak društva. Tako su kameni prikazi božanstava u drevnom Egiptu također bili stupovi ili ploče ukrašeni ušima kako bi bogovi čuli izgovaranje molitvi u njihovu čast.

Do nedavno nije bilo ničega s čime bi se Gobekli Tepe mogao usporediti, dok nedaleko od njega, isto kraj grada Sanilurfa nije otkriveno nalazište Nevali Cori koje također ima odlike megalitske gradnje i slične T stupove. No, ono je mnogo manje od Gobeklija i iako 500 godina mlađe, daleko primitivnije napravljeno. Jedinstven je nalaz stotina ljudskih figura od pečene gline veličine od 20 centimetara na više, ali ne i lončarije koja je karakteristična za neolitski period. U njemu su nađeni tragovi koji upućuju na to da je služilo i za stanovanje, ali je isto tako ukazalo na to da ove pred-keramičke kulture bacaju sasvim novo svjetlo na kasniji razvoj poljoprivrednog društva koje je, očito, nastajalo na jednom ogromnom prostoru i u veoma dugom periodu od nekoliko tisuća godina. Nedavno je tako National Geographic objavio tekst o problemu Gobekli Tepea s tezom da neolitsku revoluciju nije potakla tek potreba za preživljavanjem,već vjerski zanos mezolitskih lovaca koji su zbog potrebe za vjerom promijenili način života i  izmislili ratarstvo. Isto je tako nekritički cijeli taj nalaz jednom drugom prilikom proglašen ”izgubljenim rajem” jer se ideja raja pojavljuje u obližnjoj ali mlađoj sumerskoj civilizaciji, pa se čak daju i neke usporedbe s biblijskim Edenom. Ovu je parolu ipak, objeručke prihvatila turistička zajednica grada Urfe.

U  svom radu ”Animals in the symbolic world of Pre-Pottery Neolithic Göbekli Tepe, south-eastern Turkey”, istraživači ovog lokaliteta Klaus Schmidt i Joris Peters bave se, osim arheološkim pozicioniranjem cijelog problema,  životinjskim simbolizmom kao sadržajem totemskog kulta tadašnjih ljudi, ali i kao dijela tada prisutnih šamanističkih obreda Oni zaključuju kako je etnografska i antropološka građa skupljena u primitivnim društvima bila presudna za tumačenje pećinskog slikarstva u Franco-Cantabrijanskoj regiji. Tako su i mišljenja kako T stup u kojem je u reljefu urezan medvjed predstava lika šamana.

Za razliku od ranije paleolitske umjetnosti u Europi, monumentalna građa Gobekli Tepea prvenstveno pokazuje kako nije riječ o djelu jednog ili više individualaca, nego složenog poduhvata niza generacija cijele jedne zajednice očito složene hijerarhije i logike koja u konkretnom primjeru svetilišta govori da šamanizam nije religija već kompleks heterogenih obreda i vjerovanja. Kao takav on se kasnije pronalazi u mnogim religijama, ali baš zbog svoje specifičnosti da se radi ponajprije o magijskoj praksi nije mogao biti obzorom nove vjere, odnosno religijskim podstrekom koji bi sam zbog sebe želio promjenu načina proizvodnje. Na to  ukazuje i  arhaična priroda šamanističkih vjerovanja o zoomorfnoj prirodi ljudske duše, a koja su kako je očito potvrđena baš kamenom umjetnošću koju donosi Gobekli Tepe. Isto tako ovi rani nalaz tau križeva pokazuju ne samo na vjerovanja o animalnim metamorfozama za šamanističke prakse, već govore i o  mogućoj predstavi tog kamenog stupa kao osi svetog centra svijeta, neba i podzemlja. Upravo zato i okrugli ili elipsoidini platoi u kojima su smješteni nisu slučajno takvi. Oni shodno prirodi shamanističkih vjerovanja ukazuju na ginekomorfnu simboliku posvećenog mjesta, u ovom slučaju na karakter hrama života i smrti u kojem su životinje oni drevni pratioci duše šamana što putuje u odgođenu smrt da bi se potom simbolički povratio u svijet živih. Pri tome već simbolički, stup (lik šamana), već počiva u rodnici novog svijeta okružen značajnim magijskim imaginarijem odgovornim za opstanak zajednice i njene slike svijeta.

Zasigurno ima još mnogo tajni i nepoznanica koje Gobekli Tepe ljubomorno čuva, ali i za sada neizgovorenih pitanja koje će ovo otkriće pobuditi kako bi se bolje razumjela ona toliko presudna promjena lica svijeta koja je započela poljodjeljskom revolucijom.