Piše: Marijan Grakalić

Ponekad nas posve nenadano susretnu ona izgubljena vremena najednom djelujući kao toliko začudna prošlost da se čini posve nevjerojatnim kako je iz nje izniklo vrijeme u kojem sada živimo. Fragmenti tog fantastičnog i izgubljenog doba kao da ne posjeduju onu gravitaciju koja bi nas čvrsto držala u prizemlju u kojem smo zatočeni silom prilika, ujedno se predstavljajući kao krhotine svijeta koji je doživio propast i zato one sada svjedoče o prirodi nejasne margine svih tih udesa i sudbina po kojima se svaka povijest pa i naša rađa, živi i umire. Upravo tako djelovala je na mene mala monografija o Radio industriji Zagreb tiskana 1974. godine, ne tek zbog podatka kako je Jugoton 1960. godine proizveo preko 1. 400. 000 ploča a RIZ napravio 100.000 gramofona, već više zbog osjećanja kojim nas takvi podaci stavljaju izvan onog saopćenja kojim aktualne ideologije i potrošene istine zatiru izvornost društvene kulture.

RIZ je bio vodeća elektronska industrija u bivšoj Jugoslaviji, a 1948. godine osnovala ga je mala grupa stručnjaka koji su radili na Radio Zagrebu kako bi odgovorili na zahtjeve tržišta za elektronskim proizvodima, a stopa rasta poduzeća bila je od 10% do 40% godišnje. Tako nastaju nekad popularni radio aparati kao onaj nazvan ”Tuškanac”, televizor od kojih se jedan od prvih nazivao ”Kumrovec” te gramafoni kao ”Trubadur” ili ”Traviata”, da bi poslije uslijedila i proizvodnja Hi FI stereo uređaja i kazetofona. Ipak najprestižnija djelatnost RIZ-a kako se sada vidi biča je proizvodnja, instalacija i održavanje radio-difuznih odašiljača visoke snage koji su upotrebljavani ne samo kod nas već su uspješno prodavani širom Europe, Afrike, Azije i Južne i Centralne Amerike. Uz to RIZ je razvio i mnoge druge tehnološke i proizvodne procese, bio partner američkom ”General Electricu” i mnogim uglednim svjetskim firmama, te posjedovao vlastitu proizvodnju vojne komunikacijske opreme. Sve u svemu u tom je negdašnjem gigantu elektronske industrije radilo preko 3000 ljudi, a sastojao se od: tvornice poluvodiča, tvornice elektroničkih elemenata, tvornice televizora, tvornice elektro-akustičnih uređaja, tvornice mehaničkih dijelova, tvornice odašiljača, tvornice industrijske elektronike, tvornice telekomunikacijskih uređaja, tvornice visokofrekventnih i radiorelejnih uređaja, Instituta za elektroniku, telekomunikacije i automaciju, servisno-prodajne službe, komercijalne službe široke potrošnje, komercijalne službe profesionalnih uređaja, ureda za izvoz – uvoz i zastupanje, financijsko-računovodstvene službe, transporta, opće kadrovske službe, restorana, službe upravljanja kvalitetom, ureda za ekonomiku, organizaciju i obradu podataka, uprave. Dakle, ova proizvodna tvrtka bila je organizirana kao i mnoge druge uspješne korporacije ali u obliku samo-upravnog modela no to je nije smetalo da prati trendove, stvara inovacije i zarađuje.

Danas od RIZ-a postoji kao ozbiljnija ostavština tek u proizvodnji digitalnih brojila koje isporučuje HEP-u, te u izvozu digitalnih odašiljača koje prodaje engleskom BBC-iju i nekim indijskim kompanijama. Vlasništvo tvrtke je u većoj mjeri državno, ali je istina da su se tu izredali mnogi pustolovi i magovi naše pretvorbe i privatizacije, te posjedovno postoje i mali dioničari, te radnici kojima pače često nisu isplaćivane na vrijeme kako ne bi mogli povoljnije kupiti dionice tvrtke. Mnogo je toga tu propalo, ugašeno i zgaženo kratkoročnom logikom profita i prodaje zemljišta i nekretnina, a u posljednje vrijeme skandalozno se prelama afera da se u upravni odbor tvrtke koja ima još vrijednog zemljišta u centru Zagreba i još je zanimljiv izvoznik uhljebe neki jastrebovi Hrvatske narodne stranke.

Kada se sagleda bogata povijest RIZ-a, njegove inovacije, proizvodnja te ukupna djelatnost i značenje, onda ispad kako je onaj socijalistički period razvoja neusporedivo uspješniji i profitabilniji od posrtaja i promašaja u periodu demokratske paradigme. Nema tu više tri tisuće radnih mjesta, nema izgradnje stanova i infrastrukture za radne ljude, nema ni redovitih plaća kao što nema niti one opće socijalne i druge sigurnosti. Tranzicija je tu istopila sve, prelila profite negdje drugdje, a nekadašnja ideja o svjesnim proizvođačima i radnicima proskribirana je i odbačena zbog ideje bogaćenja manjine. Tako umjesto da se takva stvar razvije i unaprijedi u robotsku automaciju i proizvodnju novih tehnologija i one prijašnje su uništene, prodane ili zatvorene. Nekadašnja tvornica televizora u Slunju odavno više ne postoji, a napredak tih krajeva više se ni ne planira u dosluhu s modernim tehnologijama već s uzgojem ovaca ili fragmentarne proizvodnje meda što se tom kraju radi od stojeća sedmog.

Povratak izvorima tako je dvostruk. Propast socijalističkog društva u mnogim primjerima vraća gospodarstvo i svijest ljudi u one pred kapitalističke i tradicionalne oblike privređivanja koje nisu nikakav napredak. Oblik preživljavanja na rubu mogućnosti postaje opće nacionalnom činjenicom, a tek manjina blaguje plodove ekonomske slobode. Primjer RIZ-a jedno je od brojnih svjedočanstava da prijelom povijesti u kojoj smo živjeli i nije nikakvo uzdignuće već pad ispod razine već dosegnutog i ostvarenog standarda života.