Piše: Marijan Grakalić

Živjeti i slikati pored rijeke predodređuje potragu a možda i čitavu Odiseju koja bi nas u nekoj prilici odvela njenim koritom k onim pravim vrijednostima koje postoje skrivene u svakome danu, ispod svakog neba i u svakoj kapi vode koja buja tokom Dunava. Nije tu posrijedi nikakva idiličnost ravnice kroz koju vijuga rijeka, niti neka umanjenost perspektive s obzirom na veličinu vodenih kapi. One se sve tu gotovo besramnom snagom slijevaju među obalama, isto kao što ih slikar koji je istodobno njihov kroničar i zatočenik dotiče i riše u svojim slikama. Naravno, ne bez izvjesne treme koja ponekad preraste sebe i postane gotovo nedokučiva bezbrižnost. Posljedica je to slutnje proturječja između one možda i mitski određene univerzalnosti rijeke zbog koje i postoje obale i s druge strane njene stvarne prirode da nikada ne stoji iako je uvijek ovdje. Upravo taj dojam nestalnosti i protočnosti stvaraju akvareli Aleksandra Bjelovuka, iako su formom i izrazom postojano stvarni i zato začudni.

Postoji u njima veoma iscrpna težnja da se kroz nenametljivost kolorita, tek s nekoliko boja i poteza dočara igra svjetla i tišine kao protuteža tami koja guši i izjeda svaku estetiku. Umirujući dojam ovdje nije prepuštanje zaboravu u kojem bi se izgubile silnice svih nepravdi koje su se dogodile ili koje postoje, već se sjećanje predstavlja kao nutarnje osvjedočenje u to da je svaki fragment, svaka slika ili potez ona kap rijeke čiji je put neponovljiv i zato jedinstven. Ova praktična imaginacija dominira slikarskim izrazom Aleksandra Bjelovuka, bilo da se veseli ili tek nadoknađuje često neprovidne momente pogleda ili života. Stvaranje svijeta a time i slike nije tako moguće bez uvida u onu intimnu unutarnju rijeku koja teče u čovjeku nalik na samobitni meandar neponovljivosti što ga obilježava od izvora pa do ušća.

Nestalnost tu postaje uhvaćenom. Ona nije tek smišljena ili pronađena nostalgija, nikako ne neka vjera u neopterećenu budućnosti ili pak mučni strah. Iz akvarela Aleksandra Bjelovuka provokativno izbija baš taj neponovljivi trenutak, ostajući u njima iako je već negdje nestao ili otplovio ne mareći za svojstva zbilje. Možda naizgled nevažan i običan on je likovno zapažen i kao takav već spašen od prolaznosti i svake druge pa i vlastite nedaće.

Aleksandar Bjelovuk rođen je u Vukovaru 1968. Od 2005. godine član je Saveza udruženja likovnih umjetnika Vojvodine, a od 2010. ima status samostalnog likovnog umjetnika i multimedijalnog stvaraoca i u Hrvatskoj. Izlagao je na brojnim kolektivnim izložbama: Smotra Radničkog likovnog stvaralaštva, Komlo, Mađarska 1990., Kolektivna izložba SULUV, Novi Sad, 1993., Novembarski likovni salon ULUS, Priština, 1995., Međunarodna izložba profesionalnih likovnih umjetnika u fondaciji Alexandar S. Onassis, Atena, Grčka, 2006., “Entry form”, London, 2008., Galerija SKD Prosvjeta pododbor Vukovar, Vukovar 2009, itd. Multimedijalni projekti: Dokumentarni film “Horizonti u (su)mraku” 2010., Te akvareli i video-instalacija “Klovena Klac Adao”, Noć muzeja, Vukovar 2011. Živi i slika u Vukovaru.