Piše: Marijan Grakalić

Nedvojbeno je kako se unutar modernih znanosti o životu skriva onaj čudesan agens što se ističe već kod najranijih ideja vezanih za besmrtnost. Takav se ideal danas iščitava i u nazivu ”Eliksir mladosti”, pripravka koji je od nedavno reklamirani dodatak prehrani, a za koji se tvrdi kako pomaže da se ljudsko tijelo othrva starosti. Barem tako kaže njegov pronalazač dr. Miroslav Radman s ”Mediteranskog instituta za istraživanje života”. Institucije čija vizija počinje naputkom kako je to ustvari ”međunarodni ‘renesansni’ projekt; znanstveni, socijalni pa i politički eksperiment. Njegov je glavni cilj obrazovanje posebno educirane generacije mladih znanstvenika: kreativnih, više-disciplinskih profesionalaca naviklih da “razmišljaju o nezamislivom” i da eksperimentiraju u skladu s time.” Ovakva vizija svakako u sebi sadrži i određeni prizvuk hereze u odnosu na prevladavajuća stremljenja modernih znanosti čvrsto umreženih u globalne istraživačke projekte. Neupitno se u inzistiranje na originalnosti, na preoblikovanju neizrecivog u formule od životne vrijednosti, osjeća težnja i vidi odmaknuće od školske i institucionalno programirane sheme znanstvenog istraživanja i života, jedan mali bunt koji se nekako pita gdje je u svemu tome čovjek, njegova kultura i posebnost. Na izvjestan način tako i karizma dr. Miroslava Radmana svime time izlazi iz okvira scijentizirane paradigme pronalazača kakav je recimo legendarni Disneyev Proka pronalazač, i postaje nešto što po nekom obrascu meta logike ili prikrivenog, rubnog mentaliteta, zadobivajući aureolu mediteranskog shamana, vrača i mistika upućenog u postupke i strukture moderne znanosti ali riješenog da se vrati temeljima same misli o tome što je život, čovjek, svijet i smrt.

Fenomenološki preteču čudesnog i ali modernog ”Eliksira mladosti” pronalazimo već u pojmu ”sve je jedno” (hen io pan) kod alkemičara s početka naše ere. Već tada postojala je predstava idealne panaceje. Često je prikazivana kao mitska zmija Uroboros što grize vlastiti rep, a što pak upućuje na neporecivosti ostvarenja kozmičkih i prirodnih ciklusa koji se obnavljaju pomoću prvotnih životnih sila. Taj misterij pronalazimo opisan i naveden u mnogim hermetičkim i alkemijskim spisima, a ovladavanje njime i njegovo poznavanje kako se vjeruje, ne samo da dovodi do besmrtnosti, nego potvrđuje vlast nad tajnom stvaranja života i cijelog svijeta. Tako već u ”Tabuli smaragdini” Hermesa Trismegistusa, čija je kopija na papirusu pronađena 1828. u mumiji nekog anonimnog egipatskog maga, stoji  kako je poznavanje tih sila ”moć najmoćnija od svih moći… iz nje će se pojaviti zadivljujuća prilagođenja, kojih su sredstva ovdje.” U tom pogledu uočljiva je izvjesna korespondencija između tog gotovo arhetipskog obzora i vokabulara kojim je dr. Radman predstavio svoj Eliksir mladosti: – Svaka ljudska stanica nosi u sebi klicu besmrtnosti. No, sada nije bitno hoćemo li živjeti 120. ili 150. godina. Potencijal je tu, važno je reći da imamo legitimno pravo zaštititi sebe od preuranjene smrti.”

Zanimljivo je kako je još sedamdesetih godina opisujući raslojavanje i transformaciju zapadne mitologije Alan W. Watts učio kako se suvremena fizika bavi ponajprije ”strukturalnim pojmovima, pojmovima forme ili modela”. To je važno zbog toga što mnogi od njih sadrže prizore drevnijeg simbolizma koje čovjeku svijet čine razumljivim. U tom pogledu i naziv ”eliksir” dolazi iz jedne arhaične sfere u kojoj su vjerovanja u čudotvorne panaceje bila posve uobičajena stvar. Očito dijakronično značenje besmrtnosti potvrđuje se time da u svakom društvu i u svakoj kulturi postoji ne samo njegova ideja nego i manje ili više začuđujući pripravci koji bi je trebali omogućiti. Dakako da se moderna biologija značajno razlikuje od negdašnjeg vještičjeg kotla, alkemijskog emaniranja bakra u vitriol, magijske upotrebe žaba poradi gatanja ili ezoterijskog galvanskog ogledala za samo-oporavljanje. No, ideja svojevrsnog ”eliksira života” unatoč čitavoj učenoj i molekularno biološkoj frazeologiji koja ga prati, neodoljivo podsjeća na zagonetni i sveti lapis philosophorum (kamen mudrosti) koji korespondira u bitnome ne tek s pravljenjem zlata već s ostvarenjem mističnog deusterrestrisa, zemaljskog boga.

Na brojne načine takav meta-mentalitet koji čovjeka pretvara u savršenije i naprednije biće uz upotrebu divinizirajuće i soteriološke simbologije Theodor Roszak istražuje i opisuje u svojoj kultnoj knjizi ”Unfinished Animal” (Faber paperbacks, 1975.), navodeći pri tome brojne primjere ”drugih”, ”alternativnih” ili pak ”marginalnih” medicinskih, vjerskih i kultnih praksi. No, gotovo magična aura pod čijim vizijama je moderni čovjek oslobođen i slobodan za sjedinjenje s besmrtnim gnostičkim antroposom, božanskim pračovjekom, vidljiva je i drugdje. U literaturi kod Rilkea, kako smatra David L. Miller, to je ideal Orfeusa, kod Camusa Sizifa, kod Freuda Edipa, itd. Tako se gotovo mitski uvijek iznova pojavljuje obrazac koji po sebi spaja ono konačno, čovjeka, sa besmrtnim, dakle božanskim. Nekako svi ti stereotipi pronalaze ishodište u onoj poetskoj dimenziji općeljudske utjehe koju James Joyce opisuje u ”Finneganovom bdijenju” kao Adamovo ”rebro utjehe”, dakako, životno neodvojive od ”krvi i mesa”. Stoga i nastojanja, naravno, znanstveno zasnovana, moguće i nisu odvojiva od takvih općih stereotipa ili vizija koje bi željele da kao spomenuti institut dr. Radmana  ”izgrade novu znanstvenu kulturu”.

Na neki način brojni popularni ”dodaci prehrani”, dijete i meniji, ponekad čak i lijekovi poprimaju u općoj svijesti vlastiti individualitet, a pri čemu na njihov farmakološki sastav nije za to presudan. Kod Paracelsusa (r. 1493.) koji je utro put modernoj medicinskoj kemiji, pronalazimo i razmišljanja o natprirodnim svojstvima bolesti. Po njemu tako svaka bolest ima svoju tajnu (arkanum). Lijek tako nije tek materijalna već i duhovna kategorija. Također i kod eliksira mladosti dr. Radmana to je vidljivo već iz opisa panaceje kao koktela poznatih antioksidanta: resveratrola koji se dobiva iz grožđa, oligomernih proantocijanidina (OPC) koje sadrže mnoge biljke, likopena iz rajčice i EGCG-a iz zelenog čaja. No, bitno je to što pretpostavljeni učinak eliksira proizlazi iz ”međusobne sinergije” sastojaka, dakle, istovjetno principu po kojem je u alkemiji sinergijom ideja pretvarana u zlato. Ustvari, još kod starih Grka prevladavalo je uvjerenje kauzaliteta, naime vjerovanje da su bolesti povezane sa čovjekovim djelima, a kasnije je ta ideja dugo vremena prisutna u razvoju medicine, u alkemiji, ezoteriji, mistici i okultnim disciplinama. Zapadna znanost nastala je u emancipacijom od predrasuda, ali isto tako ona danas nije imuna od toga sa se sada pod kategorijom ”univerzalnog jezika znanosti” kojim narafski komunicira svojevrsna sajentološka ”univerzalna svijest” kao ”renesansa” predstavlja gotovo arhajski fenomen univerzalne panaceje. Uostalom, tko ne bi želio biti vječno mlad? Najveći kritičar d. Radmana upravo je njegov donedavni kolega dr. Ivan Đikić, poznat po tome što je otkrio mehanizme pomoću kojih se ljudske stanice brane od karcinoma, te po tome što je stvorio nove bjelančevine koje služe u borbi protiv tumora. On je već po najavi da je ”stvoren” eliksir mladosti prije nešto više od godine dana otišao s ”Mediteranskog instituta za proučavanje života”. Zamoljen jednom prilikom da komentira ovu pojavu, dr. Đikić je rekao kako se sa znanstvenog stanovišta tu radi o ”mnogim netočnostima, i uopće se nije spominjala moguća štetnost tih neispitanih pripravka. Očito je da se radi o manipulaciji i prijevari građana”.

Dakle, ako i nije točno da je ”eliksir mladosti” dr. Radmana ona tisućljećima očekivana panaceja koja će za života omogućiti život vječni (ili barem jako dug), što svakako primamljivo zvuči, onda smo barem svjedocima toga kako moderni alkemičari još uvijek posjeduju žar onih davnih i divnih uvjerenja o besmrtnosti i tijela i duše. Ipak, spomenimo i to kako u najznačajnijoj medicinskoj knjizi srednjeg vijeka ”Chirurgia magisteri Rogeri” koju je sabrao i izdao 1170. godine Guido iz Arezza, postoji sljedeći vrlo praktičan stih: ”Ako hoćeš da budeš zdrav, tjeraj teške brige i nemoj se ljutiti”.