Piše: Marijan Grakalić

U nekom trenutku teško je podnijeti naprasne zvukove grada. Narastu iznad svakih očekivanja i onda tražeći neku nišu mira u mislima prizovem ono dvorište koje se prostiralo iza roditeljskog stana u Heinzlovoj ulici. Posve obično, zagrebačko, sivo i zamazano sa starim šupama i metalnim okvirom za klofanje tpiha na kojem smo kao derani izvodili svakojake akrobacije. Tada nisam znao za Vianove plave gliste koje omogućuju da se lako leti. Spokoj tog mirnog doba i neopterećenog dječaštva ponekad povrati u čovjeku onaj tako potreban mir i razriješi nabrijane dileme. Današnje je vrijeme drugačije, a dvorišta se ne spominju više u onoj izgubljenoj geografiji spokoja modernog zagrebačkog života. No, ima u njima koječega drugog.

Tako već neko vrijeme nakladna kuća ”Meandarmedia” iz Zagreba organizira veoma posjećena književne događanja u kafiću ”Dvorište” u Žerjavićevoj ulici, odmah do Svačićeva trga. Nije da sentimentalnost tu nije važna. Posebno ne onda kada se radi o Borisu Vianu (1920-1959), umjetniku koji je s jedne strane bio previše zanemaren pa i zabranjivan u svom vremenu, dok je s druge strane svojim patafizičkim nadahnućima, sviranjem trube, glazbom, kreativnim ludilom i nadrealističkom elementima romana uz nesvakidašnju originalnost i nesputanu životnu žesticu plijenio pažnjom i postao i ostao kultni autorom onih generacija pisaca što su stasale krajem sedamdesetih s osjećanjem pobune protiv onog što se nudilo kao uvriježena književna vrijednost ili vrijednost uopće. Predstavljanje čak tri njegova romana odjednom; ”Srcorez”, ”Crvena trava” i ”Svi mrtvi su iste boje” svakako je događaj koji ne treba druge heroje i ne zahtjeva dušu protkanu novcem niti pati od kakve melankolije koja obuzima ljude kada pogledaju u izlog dućana s njima nedostižnom i skupom robom. O tome što je Vian sve napravio, iako to nikako nije lako nabrojati a kamo li opisati, govorili su Ingrid Šafranek i Vanda Mikšić koje su prevodile njegova djela, te nakladnik Branko Čegec koji je istaknuo važnost ovog francuskog pisca za taj intimni svijet paradoksa koji ne samo lako iščitava na stranicama njegovih knjiga nego isto tako bez ikakvog otpora postaje djelom unutarnjeg bića čitaća mijenjajući ga i nadopunjujući lepršavim uvjerenjem kako nije baš sve tako ozbiljno, kako postoje igre i igrarije koje su neponovljive i zato jedinstvene, šarmantne i naprosto prirođene uz sam život i smrt.

Roman ”Crvena trava” kojeg je počeo pisati 1948. godine odbila je čuvena izdvačka kuća ”Gallimard”, ne samo zbog loše kritike o napisanom već i poradi atmosfere oko autora koji je tada bio u sudskom procesa glede povrede morala i zabrane knjige ”Pljuvat ću po vašim grobovima”. Godine 1950. knjiga ipak izlazi iz tiska kod nepoznatog izdavača ”Toutaina”, ali prolazi posve nezapaženo. Ustvari, tek kada je posthumno 1962. godine kod ”Poverta” tiskana Vianova knjiga ”Romani i pripovijetke” koju su sačinjavale ”Crvena trava” i roman ”Jesen u Pekingu”, počinje rasti interes za ovog pisca koji postaje sve čitaniji.

U ovom djelu susreću se i prelamaju sve one stvari koje zanimaju Viana (samo inicijacija, seks, ludilo, euforija, krivica, tjelesno uživanje, itd.). Iako sam roman ima znanstveno fantastičnu potku on je prerasta na osobito fantastičan i nadrealan način proturječjem i njemu svojstvenoj konfuziji prikazanoj kao onoj istinskoj i zato magičnoj srži svakodnevnice. Tako za razliku od naučne fantastike te H. G. Vellsa čiji roman ”Vremenski stroj” nadahnjuje Viana da i njegovi junaci izgrade nešto slično, njegov je opis i pristup takvom stroju oniričan i luckast, a putovanje kroz vrijeme pretpostavlja putovanje u samoga sebe, u sjećanja i pojedinačnu istinu čije razumijevanje nužno mora biti tragično. Vian tu ukazuje na apsurdnost da čak i kada bi postojala savršena mašina koja bi omogućila potpunu samospoznaju i totalno oslobođenje pojedinca, ovaj ne bi imao druge nego da uvidi kako je to istovrsno smrti. Kao i druge njegove knjige, i ovdje je osobnost pisca ono što se ne može svesti na neki razlomak koji bi zakinuo cjelinu univerzuma u koji nas tekst uvodi. Ironija i smijeh glavna su odlika u borbi protiv pesimističke klasifikacije o turobnosti života.

.
Njegova knjiga ”Svi mrtvi iste su boje” napisana je 1947. godine, i druga je po redu koju objavljuje pod pseudonimom Vernon Sullivan. Vian je bio zaljubljenik američke kulture, Jazza, trubač i komičar koji je nastupao u čuvenim pariškim klubovima u poslijeratnom razdoblju gdje se družio i s američkim jazz legendama Dukeaom Ellingtonom i Milesa Davisom. Pisao je za časopis ”Le Jazz Hot” jer ga je neobično privlačila strast te tada nove muzike, pa je tako u predgovoru za roman ”Pjena dana” napisao: ”Postoje samo dvije stvari: ljubav, sve vrste ljubavi s lijepim djevojkama i glazba New Orleansa i Dukea Ellingtona. Sve bi drugo trebalo nestati, jer sve drugo je ružno.” Kompleks crnca koji je svjetlije puti pa se izdaje za bijelca u segregiranom američkom društvu okosnica je radnje knjige ”Svi su mrtvi iste boje”. Problem rasne segregacije nije tu tek socijalan, on je općenit. Od trenutne i parcijalne impotencije glavnog junaka koji više ne može općiti sa svojom bijelom ženom, pa do ubojstva vlastitog bata izvorno tamnije puti koji mu svojom iznenadnom pojavom ugrožava složene životne prilike. I ovaj Vianov roman ima svoj prauzor a nalazi se u knjigama Raymonda Chandlera, američkog pisca krimića. No za razliku od njega, Vian lakoćom nadiže ono što donose obični krimići i opća struja takvih romana. Između ostalog, u pogovoru ove knjige, braneći se od napada da on nije Vernon Sullivan nego tek prevoditelj tog djela, Vian piše i o karakteru svojih kritičara: ” Osim toga ondje muškarci spavaju sa ženama i uživaju u tome, a pritom nema ni pedera ni lezbijki! To je odvratno! Kakav povratak barbarstvu, katastrofa bez premca, petparačka podvala mistifikatorskog očajnika, und so weiter!”

Moguće najupečatljivija Vianova knjiga jest ”Srcorez” koja se u domaćem prijevodu pojavila još 1987. godine u izdanju beogradskog BIGZ-a pod naslovom ”Vadisrce”, a napisana je 1953. godine. Roman započinje putujućim psihoanalitičarem koji stiže u neki mali normandijski gradić gdje odmah pomaže u porodu trojki (blizanaca), da bi ostao živjeti u kući iste porodice. Otvara se tu jedan drugačiji i jedinstveni svijet u kojem ne postoji osjećanje sramote. Cijelo je mjesto surovo prema starcima, nemoćnima, bolesnima i djeci, a kroz njega teče Crveni potok iz kojeg neki starac zubima za nadnicu vadi iz vode leševe, trulež i ostalo što se baca kako bi se prikrila grižnja savjesti. Pishoanalitičar nastoji postati javni službenik moralne čistoće, majka koja je rodila trojke osjeća gađenje prema seksu i posvećuje se djeci koju sputava i kljaštri svojom pretjeranom brigom koja ide do apsurda, a djeca pak otkrivaju plavu glistu koju pojedu i steknu sposobnost letenja. Sve je tu jedna nadstvarna priča koja dotiče duboke unutarnje strahove čovjeka i koja se bavi silama koje iz svojih računa i motiva ograničavaju čovjeka.

Na kraju sjedeći u dvorištu Borisa Vijana spomenimo i jezik. Ne kao ono svojstvo kje bi nam služilo da se njime analizira zbilja, već kao sredstvo za koje se smatra da je tek iskrivljuje. Upravo zbog toga Vijan piše svjestan toga svojstva jezika, pa zato njegove knjige predstavljaju otklon od književne konfekcije koja želi život ograničiti konvencionalnim. Bio to produkt mašte ili ne, recimo kako je još Freud smatrao da je telepatija primarna ali zakržljala ljudska osobina.

Patafizika – koncept apsurda što se oslanja na “istinu kontradikcija i iznimki”.