Piše: Marijan Grakalić

Ima dana kada nam naše vrijeme nalikuje na neki krčmarski san u kojem su podložno onom neumitnom zakonu ispraznosti poraženi svi naši junaci, legende pa i sami temelji svijeta. Tu se baš kao i u snu bez učešća naše volje sve sažima u škrtu prirodu prezira ili nepodnošljivu zajedljivost. Ipak san je i sloboda jer unatoč njegovoj možebitnoj žuči naglašava odsutnost onog dijalektičkog barbarstva što nepristojno i manijakalno želi zatočiti zbilju u obrazac osvete i krivnje. Strepnja ipak nije neosnovana. Pogotovo ne danas kada kontroverzni stavovi o idealima prošlosti predstavljaju nemali kamen spoticanja o sliku svijeta u kojoj i dalje žive one neprolazne ikone XX. vijeka što su značajno odredile fenomen mladosti kako kod moje tako i prethodnih generacija.

Postoji i određena zebnja. Odnosi se na mogućnost da mladost kao pojava danas više ne postoji zato jer se ne oblikuje u svoj onoj jedinstvenosti i snazi koju smo mi nekada pokazivali i imali neposredno – kako u omladinskom tisku, časopisima teorijske i književne prirode, glazbi, slikarstvu i drugim umjetnostima, tako i u životu i organizacijama mladih, u klubovima, po fakultetima, školama i ulicama, ustvari u svom onom značenju što vrišti iz stiha Atomskog skloništa: Ne cvikaj generacijo! Dan mladosti sada nije tek pusta politička odrednica zaigrana svođenjem kulture na nostalgiju, niti na šarene slike sleta iz Beograda ili štafete koja prolazi svuda, od Triglava do Vardara (iako se nosila i kralju Aleksandru između dva rata). Dotiču nas tu i druge važne predstave onog što je ta mladost sadržavala i predstavljala dok je postojala i nije postala bivšom, tragičnom i izdanom. Ustvari mnogo bi se toga sada tu moglo nabrojati poimence sve od imena sportaša, bendova, filmova, tv-emisija, knjiga, ideala, filozofija, kulturnih fenomena, pjesama, lirike, simbola, nada i želja skupljenih u tom labirintu kroz koje se probijalo i izrastalo odrastanje i život još neopterećen hipokrizijom i skučenom egzistencijom kakva danas okiva naš život i snove.

Dedal, graditelj koji je izgradio onaj labirint nastao u osvitu povijesti, kasnije se sam u njemu izgubio. Isto onako kao što su danas izgubljeni temelji onog doba koje se gradilo prije i imalo također para-mitske inicijale imenom i prezimenom. U današnjem bezimenom svijetu riješenom svega osim ispaštanja, jer to je ono najintimnije svojstvo kojeg nam pružaju zamke i labirinti, i mladost je svedena na isto to. Pogled na dom i vlastitu djecu gotovo bezglasno govori o tome kako je sve skupa previše zamršeno, i da putovanje ili život više nema ono potrebno zrenje. Nema tu utjehe i nekako svatko stoji sklopljen nad vlastitim užasima. Možda je baš zato Dan mladosti ona najpotrebnija metamorfoza. Kad je već nema, poželimo nemoguće i budimo mladi.