Piše: Ivan Zoretić

– 1 –

Stajao sam laktima naslonjen na ljepljivu dasku našega omiljenog kafića, motao pušilice od tamnoga duhana iz plave vrećice samsona, koji se razasut po toj dasci od nje nije bojom razlikovao, promatrao prometno i pješačko razkrižje okupano jakom svjetlošću, divio se ljepoti naših žena “koje se vole pokazivati” i smišljao kako bih došao do sto kuna za povratnu kartu do svoje drage, koja živi u drugome gradu.

Svaki mjesec mi se događa ista stvar. Koji je danas? Deseti! Petak. Izluđuje me ta neka tajna sprega između poslodavca i banke. Čini mi se da su malo preblizki. Sve se svodi na petak. Tako da oni preko subote i nedjelje mogu brati bezplatne kamate. Netko to s nekim vjerojatno dijeli. Uostalom zašto ja moram primati plaću preko banke. Ja sam svoje zaradio, molim izplatu. Zaboravi banku. Na ruke. Banka je tu obični nametnik koji nam pije krv na slamku. Banke, dabogda u zemlju propale.

Nastava je završila. Plaće nema. A gdje je ponedjeljak? Ako i tada bude. Već mi je toga dosta. Jedino se je prvi ministar prosvjete gospodin Pavletić (“Neka bude živost!”), zalagao za dostojanstvo profesora. Ali njega su brzo premaknuli. Poslije su se smjenjivali ljudi sa sve manje ovlasti i volje. Svaki od tih pametnjakovića smatra da svijet počinje njegovim imenovanjem. Svaki ima nacrt svoje bijesne reforme školstva. Umjesto da se sustav popravlja iznutra, oni bi sve amerikanizirali. Jednolično uniformirano znanje služi samo najbogatijima. Koliko školâ u Hrvatskoj ima učionice opremljene mrežom, da cijeli razred istovremeno može pratiti nastavu? To te ja pitam. Plaće su sve manje i sve kasnije stižu. Ali računi stižu i prije vremena. Sebi su dakako složili primanja, koja mogu potrajati mjesecima pa im se ne žuri. U temeljne promjene se ne ide bez novca. Nedavno je Večernji objavio da vozač tramvaja ima veću plaću od profesora. Srednja stručna sprema u zdravstvu također. Užas! Hoće me pretvoriti u podrapana žicara bez igdje ičega i ikoga.

Van se vidi kao kroz sunčane naočale, jer je staklo velikoga prozora zatamnjeno i prolaznici ovamo ne vide. Ovo je jedino pravo okno na potezu od Rudolfovih vojarna do Lažnoga svjedoka na Zrinjevcu, pred kojim gizdave prolaznice popravljaju frizure. Ovo se umijeće u sociologijskim iztraživanjima naziva: “Promatranje bez sudjelovanja promatrača”. Ulica je kazalište nad kazalištima. Sve se tu vidi. Nema mračnih zakutaka kao na pozornici pod dramskim reflektorima, nego je sve otvoreno i obasjano suncem kao da je u pitanju kakov svemirski praznik.

Iz poluprazna prostora, došavši s druge strane od Kazališta, jer bih ga inače prije vidio, da je došao iz Masarykove odozgora ili Gundulićeve preda mnom, pristupi mi s leđa, pozdravi i pruži ruku dugogodišnji znanac. Za njega se ne zna da li radi, ili ne radi, ako radi, gdje radi i što radi, odakle mu povremena “veća lovica”, kada časti sve oko sebe i pse hrani kokicama pečenima na maslacu i vrućim kestenima kupljenima na uglu kod obližnjega Šiptara Toma Kuruza, kako su ga okrstili dečki iz Kavkaza.

Bio je to Juraj Alighieri za nepoznate, a za prijatelje i neprijatelje skraćeno Aligeri. Mišićavi, pola centimetra izpod prosjeka, nabijeni, crnomanjasti dugorepi vječni mladić. Romanski crnook i tamnoput, da sjedne na vespu pomislio bih da sam u Rimu. Jedan među nekolicinom stalnih posjetitelja, valjda jedne od rijedko preostalih bohemskih gostionica. Dok još nije bio na igli, okruživale su ga lijepe žene, mahom plavke, a danas živi u ritmu biokemijske kemobiologije. Budući da ga većina poznanika oslovljava prezimenom kao nadimkom, tako se malo zna, a on se ne hvali da je izravni potomak Dantea odnosno njegova praunuka, koji je na uglu Habdelićeve i Kamenite još u petnaestome stoljeću imao svoju ljekarnu.

– 2 –

Kada je već riječ o toj ljekarni, moram priznati da sam u jednome opuštenom razgovoru u muzeju Mimara čuo da ona spomen-ploča preko puta Lapidarija tamo stoji bez veze, te da joj je mjesto negdje u Vlaškoj, jer da su tamo obitavali Talijani. Međutim Šenoa u Kletvi spominje između ostaloga i nekoga vrača Talijana, to jest liječnika, koji je tada najvjerojatnije bio ujedno i ljekarnik, kojega bolestnici čekaju kao ozebli sunca. Svojedobno je na Griču bilo, kako-kada, trećina Mađarâ, trećina Nijemaca, trećina Talijanâ, ovisno o državoslovnome vremenu. I trećina Hrvatâ. Prema tome, zacijelo ona ploča tamo ne stoji bez veze.

Odkako je nedavno u Shakespeareovim lulama odkriven hašiš, ne zna se pouzdano na čemu su bili Aligerijevi prapradjedovi, ali od njega upravo doznajem da se je “puknul horsom”.

– A baki sam sfrkal utješni jox, da mi ne cvili na uho:”Daj, Jure, jednu, onu tvoju cigaretu. Od ove jugovine se ne da živjeti.”
Nasmijem se na svaki spomen njegove bake, jer je “stara frikuša” svome unuku prijateljica, kao malogdje na svijetu.
– Koji je to lik odredil bezplatne knjige samo za Zagreb? Da nas još više zamrze. Čitam ja novine, ne boj se. Nisu klinci krivi kaj su rođeni tam’ negde u… Ti šljakaš na školi pa znaš. Oni stvaraju jaz mèd ljudi. Ili svim ili nikemu. Ja se za to nis’  boril. Kupuju si glasove. S našom lovicom. Lako s tuđim ku… – Aligeri je uvijek volio iznositi svoje stavove. Čita mi misli.
– Nije to krenulo iz škole, nego iz politike – ravnodušno sam nešto dodao.
– Ma ‘ko i’ šljivi. A kak’ si ti? More jedna? – pokazuje prstom u duhan na dasci.
Primaknem mu duhanvreću.
– Uf… – nisam znao što bih mu odgovorio, jer je visoki nadnevak, sutra je subota, a ja u listnici imam samo cenera i nekoliko kovanica i ne naručujem ništa, jer ne želim cijelu nedjelju zvrndati po gradu. Treba mi žena.
– Kaj je?! – zabrinuto mi je primaknuo uho na koje čuje. Na drugo je oglušio kao dragovoljac u Domovinskome ratu, u borbama negdje na Pokupskome bojištu. Tragikomično ga je bilo slušati kada nam je odkrivao svoju “malu tajnu”:”Zolja mi je grunula pod nosom, reš’ćemo uz vuho i probila ga za rinčicu”, koja mu se upravo svjetluca pri svakoj kretnji.
– Treba mi sto kuna – velim tako. A kada bih pasivnu tvrdnju preoblikovao i pretvorio u aktivno pitanje:”Imaš li sto kuna?” I premišljam. Ali, ipak. Tko zna…
– E, da si jučer bil, dal bi’ ti. Spizdil sam sto marona – namirisao je moguće pitanje. – Znaš da bi ti ja dal. Posudil; kaj god ćeš.
– Ma, znam. Nema frke. Netko će utrčati – tješim ga, jer se već snuždi od želje da mi pomogne. Dao bi Aligeri da ima. Nije on škrt. Ali nema.
– Držim fige.
– Frižke – cimnem ga malo.
– Neee. Kaj ti je. Nego, ono, ne, da se snajdeš – napokon je uspio  strpati duhan u papirić, obliznuti, zalijepiti i pripaliti svojim upaljačom.
– Imam dobru volju i fajerceg. Kaj to nije dost’? A? – čelo mu se orosi ovisničkim znojem. Iz prednjega džepa sive kapucinke izvadi izglačani, savršeno složeni platneni rubčić, obrisa znoj i ne govoreći pokaza rukom prema parkiranim autima dolje pred zgradom s koje vihori nekoliko stranačkih zastava. U svojim nešumnim modernim vojničkim čizmama pođe onamo, drugom rukom pokazujući u dasku s duhanom, kako će se vratiti, a potom i izgovori u slogu čestih nadpisa na vratima uredâ: – Vraćam se odma’.

– 3 –

Nisam gledao što se je tamo događalo, ali ubrzo, evo ga s dvije ”teretne pive” u prednjim džepovima traperica. Okreće leđa namrgođenoj konobarici, vadi jednu bocu i otvara dnom upaljača, nudeći mi da uzmem, a kada sam odmahnuo glavom da ne ću, on svejedno stavi politru preda me na dasku nevidljiva izloga i laća se druge, da se ne bi ugrijala od tijela. Konobarica sve to vidi, ali se ne suprotstavlja, jer su u talu. Aligeri ima povlasticu, jer joj, naime, popodne, kada nema šefa, ode s praznim bocama u tamnoj krpenoj torbi u obližnju trgovinu i vraća se s punima, što se odmah pretovaruje u hladnjak i tako dalje. Inače bi se ona već izderala kao vrana: “Sa svojom cugom van!”

– Za kaj ne ćeš? – pita me srdačno.
– Imam nekog posla – odklonio sam ponudu. Ako počnem dopodne, do navečer ću već biti kao avion. Od karte i od puta i od cure ništa. A ona mi je nakon dugotrajnijega ruženja priobćila:”Ili ja, ili alkohol!”
– Čuj ovo, on ima posla, ha, ha – promrmlja sebi u bradu. Odlazi i vraća se s čistim čašama. – Mogal si bar’ čašu…
– Ne ću piti – bio sam odrješit.

Iz susjedne dvorane za jelo širio se je težkoodoljivi miris pečene ribe i jadranskih liganja sa žara, vrućim maslinovim uljem pofurenoga češnjaka i peršina.

– Išal sam, znaš, pobrat cestarinu.
– E… – nisam znao o čemu se radi.
– Nemreju se oni tuda samo tak’ vozikati. Treba tipla (platiti) vozikanje.
– Ma da.
– Evo, neki dan sam dobil stopedeset kun’. Političari imaju love k’o kenje. A zakaj bi mene bilo sram kaj trenutno nemam?!
– Od koga? – zanima me.
– Od dopre’sjednice Vlade, ili Sabora, kaj ja znam. Ne pratim ti ja baš politiku. Došla u stranku. ‘Ko god sleti s vlasti, evo ga u stranku. Tako i ona.
– Na koju foru?
– Draga gospođo – ljubezno se nasmije – trebala bi mi koja kuna. “Zašto vam treba?”, pita me. Za pive. “Za koliko piva?” Za gajbu. “Možete toliko popiti?” Mogu, kad sam jako žedan. K’o deva. “Dobro, evo, samo ne pasti.” Ma kakvi pasti. I dâ mi stopedeset kunića – kako to reče, tako stade brljati po džepovima. Iz jednoga izvadi zgužvanu novčanicu od sto kuna i iznenadi se. – Imaš sreće, evo ti. Na ovo sam zaboravil.
– Fala, Aligeri.
– Daj, kaj vrabca fáliš. Ja bum se i tak’ snašal. Da popijem pa gibam.
– Vraćam na plaći.
– I on ima plaću, o ljudi moji – za se. – Dobro bu mi došlo – naglas.
– E pa idem ja – mogao bih stići na raniji vlak.
– Šuška se o sastanku. Stižu crne benđole. Kad ti velim. Kaj ne?
– Cestarina – pružih mu ruku.
– A, kaj ćeš…