Piše: Marijan Grakalić

Prožima me ponekad osjećanje da sam iznevjerio i more i obale, podjednako bliske i daleke, da sam tek sluga neminovnosti i neka nemirna lutalica čija je sudbina ostala negdje daleko iza pa se zato moj grad predstavlja tek kao neko zarobljeno vrijeme. Taj pojam iznevjerene budućnost, iste one koju rastačemo noćima sve dok nas ne savlada dremljiv okus vina, nipošto nije usamljena pojava. Ponajviše me strefi kad prođem uz ”Zvečku” u Masarykovoj ulici, mjesto susreta i odrastanja, a danas urbanog hrama svekolike nostalgije čitave jedne generacije koja je do boli njegovala plemenitosti nesputanog htijenja, mašte i osobnog stila.

Nema tu više onih negdašnjih lica, a pekara na tom mjestu tek širi običnost u koju se utapa perspektiva. Tišina bez negdašnjeg žamora koji je prije oblikovao ulicu u tom dijelu grada sliči nijemom i prašnom svjetioniku prošlosti. Ponekad ovdje po nekoj mentalnoj sili osvijetlim one davne misli i prilike, vrijeme u kojem je postojala umjetnost budućnosti i ideja sreće nije bila izgnanik iz opće slutnje i pogleda novog doba danas naizgled već pohabanog, prelomljenog i odbačenog. Onog uz kojeg nas vežu stihovi i glazba ”Azre”, ”Idola”’ i ”Haustora”, fotke Ivce Posavca i Mije Vesovića, stripovi Kordeja ili duha ”Poleta” – medija koji je, ustvari, ”kriv za sve”. I sve drugo.

Učini mi se da sam žrtvom nadstvarne gladi koja nastaje kada nam nenadano i konačno prerežu simboličku pupkovinu i odvoje nas od korijenja. Moguće je i to kako smo zato nalik nekom tek imaginarnom refrenu one nikad dosanjane zbilje, ustvari, oni neprilagođeni izgnanici na obalama čijih se mirisa i zvukova grozimo. Zvečka. Preko tog zaboravljenog pristaništa navučena je danas koprena neprijatnosti. Susjedni je izlog sada reklama založnice za uboge i one predate utvarama združena grijeha, a snovi tu nestaju u iscrpljujućoj besanici i onima naizgled predodređenim osudama dok ljudi strahuju od vjerolomne izdaje u požaru usamljenosti što pustoši grad izložen nebrojenim banalnim preinakama istine.

Ponekad poželim da uistinu postoji neka ljekovita unutarnja sol koja otklanja nagriženost sudbine zahvaljujući tajnim sastojcima spravljenim od iskušenja prijeloma doba i načetoga srca. Moguće baš zato negdašnja glazba i umjetnost ili ono stvarno novinarstvo još uvijek može biti predmetom oduševljenja i senzacija zbog kojih se neće neobrano uvenuti na golom asfaltu. Dosezanje novog i aktualnog zvuka ili oblika žudnje ujedno je i prisjećanje na poznatu i istodobno imaginarnu prošlost.

Uostalom, po jednoj mudroj misli ”ista stvar ne poduzima dva puta u istom stoljeću”. No, nije naodmet napomenuti da ni ovo novo stoljeće nema drugu sudbinu od one da iskuša svoju jedinstvenu plovidbu do slobode. To je, moguće, i način da se zatomi već spomenuta vječna glad za lutanjem.