Piše: Marijan Grakalić

Iako je Pero Kvesić (1950.) između ostalog i autor romana naslovljenog ”Stjecaj okolnosti”, kojeg mnogi smatraju terapeutskim ljubavnim romanom, ovaj razgovor nije ništa slično, pa niti stjecaj okolnosti. To nikako nije moguće zato što je Pero K. legendarni lik zagrebačke urbane proze, ujedno i avangarda omladinskog tiska u bivšoj Jugoslaviji. Pisao je u ”Omladinskom tjedniku”, a potom u ”Studneskom listu” da bi godine 1978. pokrenuo list ”Polet” i bio njegov urednik sve do 1981. godine. Kasnije pokreče važan generacijski časopis za teoriju i društvena pitanja ”Pitanja”, a potom i časopis za književnost ”Quorum”. Objavio je niz knjiga, a nekako najupečatljivija je i danas ona koja je svojedobno bila prava senzacija ”Uvod u Peru K.” (1983). Iako su njegove knjige u danskoj obavezna školska lektira, s Perom Kvesićem sasvim dobro ide spika na hrvatskom jeziku i ovdje u Zagrebu, dosta dalje od Kopenhagena.

Grakalić: U današnje vrijeme možda se više nego prije osjeća jedna značajna zapostavljenost kulture. Vidi se to i po tome što se ona sve više nastoji pretpostaviti kao nešto individualno, često kao onaj dio društvenog života koji je namijenjen tek bogatima, naravno, ne nužno i obrazovanima. Kako gledaš na to s obzirom da si svojedobno bio i tajnik Društva hrvatskih književnika i cijeli život ustvari stvaraš kulturu i od nje živiš?

Pero K.: Ne bih rekao da je kultura zapostavljena. Uvijek je bilo ljudi kultiviranih i profinjenih i onih primitivnijih i baraba. Što je društvo kompleksnije u njemu ima više različitih supkultura od kojih je svaka slojevitija. Tradicionalni oblici kulture svrgnuti su s trona, ali se javljaju novi oblici koji još nisu kao takvi prepoznati. Problem je što se kao dominantne u svijetu javljaju destruktivne i isprazne vrijednosti koje imaju itekakvu potporu, a posebno kod nas gdje se neobrazovanost, neodgojenost, parazitizam i predatorstvo, zatucanost i natražnjaštvo promiču kao vrline koje se itekako isplate.

Grakalić: U kome pogledu situacija u našim strukovnim književničkim udrugama, Društvu hrvatskih pisaca i Društvu hrvatskih književnika predstavlja posljedicu jedne općedruštvene melankolije. Ne vidi se da se dovoljno uradilo na položaju pisca u društvu, a isto tako je očito da nema neke bitne strukovne komunikacija sa nakladnicima, pa se stvara dojam kako je umjetnost možda nešto što voda naplavi a posle otplavi.

Pero K.: Nisam član nijednog književnog društva, imao sam dovoljno organiziranih književnika za cijeli život. Ako se izuzme zanimljiva kadrovska čistka neposredno po oslobođenju, u mirnodopskom razdoblju Jugoslavije bio sam treći književnik izbačen iz Društva književnika Hrvatske, na što sam vrlo ponosan. Prvi je bio Slavko Kolar, koji je neposredno prije toga bio predsjednik društva, a meni je čast biti s njim u društvu. Drugi je bio jedan kolega kojega su ulovili da je prepisao tuđu knjigu. Treći – ja – bio sam prije toga tajnik društva.

To što nisam član nijednog književničkog udruženja ne znači da ona ne rade nešto korisno. Rade, rade, više ili manje, čak je nešto toga nedvojbeno korisno, ne može se zanijekati. Problem s njima je da se nisu snašla u novim okolnostima i ne znaju što bi zapravo trebali raditi. Problem s nakladnicima je poseban problem jer se ne znaju (pa time i ne mogu) prema njima sindikalistički postaviti, a s druge strane, obzirom da ih izdavači ne vide kao ozbiljnog partnera, ne mogu ni zajednički nastupati ondje gdje su im interesi zajednički.

Grakalić: U tim pitanjima opće kulturna stanja prije nekoliko godina kada si ponovo tiskao prošireno izdanje tvoje čuvene knjige ”Uvod u Peru K.”, odlučio si da se ona, gotovo protestno, prodaje samo u jednoj knjižari. Mislim ”Booksi”. Dapače, dao si i neki rok do kojeg se knjige moraju prodati, ili ćeš ih sve zapaliti. Meni je to bio čisti performans. Na kraju si prodao sve?

Pero K.: Prodao sam sve. Četvrto izdanje je prodavano prve tri sedmice samo u „Booksi“. Spaljivanje je izbjegnuto time da su posljednjeg dana „Profil“, „Tisak“ i EPH otkupili po stotinu primjeraka. Dobro sam promislio tu akciju i ona je imala više dimenzija, ali ne bih pričao o tome jer bi mi to bilo kao da nakon što sam objavio neku priču pišem tekst u kojem objašnjavam što sam u njoj želio reći.

Grakalić: Narafski. No, zanimljivo je da je prvo izdanje uvoda u tebe samoga, to jest ”Uvoda u peru K.” nastalo kada nije bilo Pere Kvesića. Naime, u to doba ti si bio na studiju u Americi, a knjigu su sastavili iz raznih priča koje se pisao po novinama i časopisima Inoslav Bešker i Maroje Mihovilović. Meni je to baš zbog toga i najzačudnije izdanje u nas u prošlom vijeku.

Pero K.: O četiri izdanja te knjige moglo bi se napisati roman. Dobra knjiga ima svoj vlastiti život, a neke epizode tog života i mene su iznenadile. Na primjer, pričala mi je svojevremeno prijateljica koja je živjela nekoliko godina u Meksiku da je ondje postojala svojevrsna jugoslavenska zajednica unutar koje su se izmjenjivale knjige, novine, ploče i slično. Svatko tko je želio pročitati knjigu upisao se na koricama i posljednjim stranicama i knjiga je kolala po redu kako su se ljudi dopisivali. Nakon tri ili četiri godine, kaže, taj jedan primjerak knjige pročitalo je četiri stotine ljudi. Doduše, takve priče treba uzeti s rezervom jer je možda malo pretjerala ili sve izmislila da bi me oraspoložila.

Grakalić: Tvoja knjiga ”Vrijeme rata i razonode” predstavlja se kao kronika jednog nesretnog desetljeća. Ona se ispred čitatelja, ne bez izvjesne ironičnosti, predstavlja kao svojevrsna commedia humana. Kakva ja ustvari percepcija tog štiva od strane publike i kritike?

Pero K.: Ne bih rekao „kronika“, preciznije bi bilo „priče nastale u tom vremenu“. Ono što mi je drago jest da sam većinu priča uspio ne samo napisati nego i objaviti još u devedesetim godinama, u vremenu koje su opisivale, a drugi pisci nisu sagledavali problematiku na taj način ili se barem nisu oglašavali. Nakon 2000. godine pojavile su se knjige sličnog pristupa, ali ja tada nisam htio objaviti knjigu nego sam pričekao deset godina da provjerim koje od priča su izdržale protok vremena. Kritika se jedva oglasila, tek toliko da se ne može reći da je knjigu previdjela, a publika nešto nije navalila kupovati knjigu… Prodaje se kao i ostale knjige kod nas, što znači slabo, polako, malo…

Grakalić: Uvijek me kopkalo kaj si napisao kao posvetu Vesni Pusić na promociji te knjige da se rasplakala?

Pero K.: Te sam večeri napisao nekoliko desetaka posveta, svaku na brzinu, i ne mogu se sjetiti što sam napisao upravo Vesni.

Grakalić: Šteta. Sjećam se tih uza. Ipak, upravo s obzirom na taj prijelom epohe koji nas je sve pogodio, kada se sada prisjetimo vremena ”Poleta” kojemu si ti bio prvi glavni urednik i čitavih generacija pisaca, novinara i umjetnika koji su tada stasali, nekako se čini da su onda vrata kulture i znanja bila daleko više otvorena nego danas, a dakako i sadržajno je neusporedivo pismo osamdesetih i ovog danas koje se najčešće svodi na banalnosti ili komercijalu.

Pero K.: Epoha „Poleta“ bila je završetak razdoblja u kojemu se društveno priznanje dobivalo prvenstveno na osnovu onoga što je čovjek bio, što je radio, što je postigao. Zamijenilo ga je novo doba u kojemu je važnije što čovjek ima, bez obzira kako je stekao.

Grakalić: Dakako, to je pošast ove nove društvene epolete. Naime, zanimljivo je to i stoga što si radio u uredništvu ”Erotike”, vjerojatno najlascivnijeg lista biše Juge. No u to vrijeme brojni su tada ugledni pisci pisali za vas priče i radili reportaže ili intervjue. Nekako danas kada se pogledaju rijetka novinska izdanja u tom području, nema više te kvalitete. Ljestvica je vrlo niska.

Pero K.: „Erotika“ nije bila jedina, bila je samo najuspješnija. Istina da su onda mnogi ugledni i kvalitetni ljudi surađivali u „Erotici“ i „Startu“, ali to je zato jer su u uredništvima sjedili kvalitetni ljudi koji su znali što rade, koga pozvati, koga okupiti. Da u jezgri nisu bili kvalitetni ljudi, ni ostali se ne bi mogli iskazati. Danas se uglavnom radi površno, na brzinu, bez pravog razumijevanja, imitira se druge i svi se međusobno oponašaju, s tim da više ne postoji original kojega je vrijedno imitirati.

Grakalić: Manje je poznato da si jedna od osoba koja je osnovala poznati klub mladih ”Jabuku”. Muzika, i to prvenstveno rock, prati te kroz cijeli život. Na neki način je to i stvar stila, ili se varam?

Pero K.: Glazba je u mojoj mladosti bila više od zabave ili tonske podloge, nosila je poruku, bila znak prepoznavanja i okosnica okupljanja ljudi koji su dijelili isti ili sličan svjetonazor daleko širi od same muzike. I dalje volim slušati muziku šezdesetih i sedamdesetih, pa domaći „novi val“, ne samo zato jer je to dobra glazba nego i zato jer me podsjeća na ideale mladosti.

Grakalić: Rock je imao već u svojim korijenima onu nasladu pobune protiv društvenih nepravdi i nejednakosti. Čitao sam nedavno tvoj inspirativni tekst na tvom blogu ”Čovjek vadičep susreće ženu ribu” o kapitalizmu kao izrabljivanju. Možda bi bilo dobro da napišeš neku rok operu, ili tek baladu o jednakim mogućnostima u svijetu slobodnog tržišta?

Pero K.: Ah! Ono što bih uistinu želio napisati je nekoliko romana. Nadam se da mi je ostalo dovoljno životnog vremena da to stignem. Jedino što se pitam – za koga? U ovoj se zemlji sramotno malo čita, a do manjine koja cijeni dobru knjigu je teško ili nemoguće doći. S jedne su strane su zatrpani i dezorijentirani lavinom osrednjih naslova, a s druge ne mogu ni saznati za knjige koje bi ih zadovoljile. Preostaje mi samo pisati knjige za mog sina, da ih pogleda kad ponaraste, pa ako usput dođu u ruke i nekome koga će razveseliti, tim bolje.

Grakalić: Danas se čini da pisci na neki način predosjećaju strahote vremena koje dolazi. Pitam te to s obzirom na tvoje mišljenje da je Goran Babić, koji danas živi u Beogradu, jedan od književnika koji je to posvjedočio osamdesetih. Iako je ovdje u Hrvatskoj i danas on uglavnom ograđen jednom nemalom odioznošću, ti pratiš njegovu literaturu dugo vremena i možeš o tome ponešto reći.

Pero K.: Ne može se poreći da je Goran Babić jedan od najplodnijih, ako ne čak i najproduktivniji hrvatski književnik. Objavio je više od osamdeset knjiga, a čak i protivnici mu priznaju da je nezaobilazan pjesnik. Pri tome svi prešućuju desetak knjiga njegovih polemika i govora. To je i sadržajem i stilom vrh onoga što smo imali u tom žanru u dvadesetom stoljeću, jednako ako ne i bolje od Krleže. Druga je stvar zašto se to prešućuje. Lakše je i lagodnije podržavati mit o „strašnom Babiću“ nego priznati da je bio u pravu.

Grakalić: Ali izgleda ipak kako je svako pitanje oko Gorana Babića neodvojivo od politike. On je također sudjelovao u izradi čuvenog press klipinga poznatog i kao ”Bijela knjiga”, a koji je trebao poslužiti partijskim radnicima sredinom osamdesetih kao neka vrsta podsjetnika na ”stranputice” u kulturi. I ti si bio na toj sjednici u CK SKH zajedno sa Stipom Šuvarom, Enesom Kiševićem, Davorom Kačarom, Lordanom Zafranovićem i drugima, kada je to prihvaćano. Kako danas gledaš na taj slučaj jer je on ustvari, neka vrsta prigovora. Mislim, nekako mi se u svemu tome čini da najviše tu na savjesti prigovaraju oni koji je najmanje imaju.

Pero K.: Naravno. Cijela ta epizoda je i dalje mit sagrađen na iskrivljavanju i nepoznavanju činjenica, o čemu svjedoči i ovo pitanje. Ne, Goran Babić nije sudjelovao u izradi „Bijele knjige“, nju je pripremila tadašnja partijska stručna služba, niti je tzv. „Bijela knjiga“ – kao pripremni materijal za savjetovanje – na ikakav način mogla biti prihvaćena. Nije to bio prijedlog zaključaka da bi se o njemu moglo glasati. Danas mislim da je sukob Špiljka i Šuvara bio najznačajniji politički sukob u javnosti Hrvatske osamdesetih godina, da je to bila posljednja prilika da zaustavi rat. Nakon što je Šuvarova strana izgubila, sve ostalo je bilo nebitno kao što je nebitno kad kuglica flipera pada niz nakošenu tablu u koji će odbojnik udariti i kako će prepreke na koje nailazi preusmjeriti njen pad.

Grakalić: Ono što je meni bilo otužnom posljedicom partijske politike nakon Bijele knjige je jače zadiranje partijskih aktivista u slobodu pojedinih glasila i pojačan oblik cenzuriranja od kontrol frikova zaduženih posebno za tzv. Omladinsku štampu. No isto tako recimo da je posljedicom bilo i to da je policija rastjerala ljude s koncerta Leibacha u ”Moši”, a u kinima tek nakon par godina prikazane su osakaćene verzije ”Misterija orgazma”. Nekako mi se čini da je ustvari nezahvalno, nepopularno pa i u krajnjoj liniji nemoguće sputati kulturu.

Pero K.: Živjeli smo u istoj stvarnosti, ali imamo vrlo različita sjećanja. Ja se, recimo, sjećam da je „Misterij organizma“ snimljen početkom sedamdesetih godina, petnaestak godina prije savjetovanja kojemu je „Bijela knjiga“ bila predložak za raspravu. Sjećam se da Goran Babić i ja nismo mogli objaviti ni „pismo čitatelja“, čak ni u slučajevima kada ih se moralo objaviti po tadašnjem Zakonu o štampi, a da je „Polet“ umjetno ugašen kada je Špiljak prevladao. Da pojednostavim: na suđenjima pred njemačkim sudovima je dokazano da je Špiljak imao prste u ubojstvima ljudi koji su prijetili otkriti malverzacije s novcima u koje je bio upleten njegov sin Vanja, jednostavno rečeno – na čelu hrvatske partije bio je gangster. Ništa čudno da gangster spreman i na ubojstva pribjegava i lažima. Ponekad se pitam kakva je savjest ljudima koji su svojevremeno u sukobu gangstera i čovjeka kojemu su i protivnici priznavali principijelnost i poštenje stali na stranu gangstera, a čudim se onima koji i četvrt stoljeća vjeruju onome što je gangsterska mašinerija izfabricirala.

Grakalić: Očito su sjećanja različita i dakako, politika i onda i danas ima svoje gangstere. Druga je stvar pitanje koncepta ili ideala, posebno u mladosti. Da završimo s jednim tvojim naslovom, ”Stjecaj okolnosti”. Mnogi ga smatraju terapeutskim ljubavnim romanom. No glede kulture, posebno tu ljubav prema književnosti nije nikada na odmet, kakav je po tvom viđenju sada stjecaj okolnosti na našoj književnoj sceni.

Pero K.; Što se književne produkcije tiče, mislim da nikada nismo imali tako kvalitetnu domaću književnost kao što se danas piše. Nažalost, postali smo provincija u kojoj se ne cijeli domaće, već je uspješnije svako bjelosvjetsko smeće od vlastitih vrijednosti.