Piše: Emir Sokolović

(Posvećeno Marini Kovačev iz
Kaštel Lukšića koja zna zašto.)

Luis Bolbejn je bio mladi pisac iz unutrašnjosti koji se nalazio u jednom od regionalnih kulturnih centara shodno predhodnom dogovoru sa Hornom Lukasom, direktorom pozorišne kuće „Lica“, i – ujedno – vrsnim glumcem. Tog osunčanog avgustovskog jutra mladi autor se zaputio k telefonskoj govornici na tramvajskoj remizi kako bi potvrdio sastanke koje je predhodno zakazao. Lagano i slavodobitno je izšetao iz stana koliko god nije bilo nikakvih naznaka o eventualnoj suradnji; no sam prijem kod gospodina Horna, kao i razgovor o tekstu, je nadišao očekivanja mladog autora. Pored pomenutog viđenja imao je nakanu da se sretne i sa gospodinom Klemptom, inače direktorom prestižne izdavačke kuće. Predpostavljajući razgovore, uz prekrasan dan, ubrzo se našao pred telefonskom govornicom. Ušao je, uzeo novčić i birajući broj pogled mu se srete sa djevojkom nadnaravne izglednosti koja je došla i čeka pred govornicom na red. Prekrasna, duga, prirodno kovrđava plava kosa koja je padala preko ramena; jednostavna, bijela „T“ majica i samtane traperice boje sirove kafe su odisale lepršavosti na granici sa nestvarnim. Ubrzo po djevojčinu dolasku pojavila se i starica odjevena u crno. Pokoja sijeda vlas, potvrda bitisanja u patnji, otela se marami uredno vezanoj na zatiljku. Osim crnila, ono što se dalo zamijetiti, bio je kišobran gdje je jako teško bilo odrediti da li je za zaštitu od eventualne kiše ili u funkciji štapa. Luis je potvrdio termin prvog posjeta, prekinuo telefonsku vezu i ubacio novčić da bi utanačio vrijeme i sa izdavačem. Tik, po ubacivanju kovanice u aparat, starica je počela drškom od kišobrana lupati o telefonsku kabinu kreštavim glasom upozoravajući kako to nije kućni telefon te da i drugi imaju prava koristiti ga. Da bi izbjegao nepotrebnu pridiku i obzirom da vani nije bilo gužve napustio je govornicu odlučivši da djevojka i starica završe razgovore te da, potom, on potvrdi i drugi termin. Svakako do prvog susreta ima da protekne gotovo tri sata. S remize mu je, u najnepovoljnijem tramvajskom rasporedu, nužno do sat vremena. Bi zatečen time da je revnosna starica gotovo utrčala u kabinu po njegovu izlasku dok ga je vani dočekao grohotan djevojački smijeh. Iako na tren postiđen započeo je dijalog koji je rezultirao prihvatanjem Maje, tako se gospodična zvala, da pođu na kafu obzirom da je zakasnila na predavanje. Studirala je arheologiju i sama bila iz unutrašnjosti. Dogovorili su se da će ga pratiti pri posjeti pozorišnoj upravi. Nakon dvadesetak minuta, koliko se starica prisjećala života u telefonsku slušalicu, okončali su razgovore i zaputili se u baštu u jedan obližnji gril da popiju piće. Nevezano su razgovarali pokušavajući u kratkom vremenu da se upoznaju mada je uzajamna naklonost bila odveć očita.

Nije bilo problem pronaći zgradu, u centru, u kojoj je bila smještena uprava kazališne kuće. Sukladno predhodnom dogovoru dočekao ga je gospodin Horn lično. Ležernost i neposrednost u dijalogu bila je opravdana Luisova predpostavka. Kao i Majina oduševljenost da je s nekim Luisovog uzrasta tko idejom i kreacijom ima pristupa tako impresivnom teatarskom radniku kao što je bio direktor pozorišne kuće „Lica“. Po okončanom susretu, izrazivši nadu u naredni susret povodom teksta koji je Luis donio i predao gospodinu Lukasu, presrećni Maja i njen novostećeni prijatelj zaputili su se u stan gdje je ovaj odsjeo. Tu su razgovarali o umjetnosti, knjizi koja je tek izišla kod stranog izdavača i čemu sve još ne. Imao je neodoljivu potrebu da je ispriča cio život, a ona nije imala nikakve potrebe osim da bude tu i da bude bitna kao što jeste. Ne znam da li bi se mnogo pogriješilo ako bi se predpostavilo da ga nije ni čula. U datom momentu Maja pogleda u sat i reče kako bi bilo najbolje da pođe doma da se uredi i da večeras nastave druženje. Poljubac, pri izlazu, je zapečatio dogovor. Isprativši gošću pošao je u prodavnicu da kupi pića jer je odveć izgledno da će tu večer imati posjetu. Večerašnji susret je bio određeno da se odigra pred Studentskim kulturnim centrom i da pođu pogledati film Klod Leluša „Jedni i drugi“ kojeg je, između ostalog, Luis gledao predhodno večer sa prijateljem.

Po povratku iz prodavnice gdje se snabdio neophodnim đakonijama za večer koja predstoji pozvao je prijatelja i ispripovjedio mu za neobičan, čaroban susret. Obzirom da je na kratko tu gubiti vrijeme u samotništvu i po kafeima smatrao je neukusnim, a lično malo je vjerovao da može doći do večerašnjeg susreta. Zavjetovao bi se da je obećanje bilo izgovoreno olako da Maja što jednostavnije napusti stan te da tu okončaju novonastalo prijateljstvo. Stoga su se usaglasili da se i sami nađu pred studentskim kulturnim centrom s jasnom odrednicom da će se Mario povući ukoliko se gospodićna pojavi. A ako ne, kreću u uredno svakovečernji obilazak kafea kojih ne da je baš malo.

Mario i Luis su se našli petnaestak minuta prije termina koji je imao dogovoren sa Majom. Olako su razgovarali o tom danu. Nije osjećao nikakvo uzbuđenje isključivo iz razloga što i sama pomisao da će se pojaviti za njega je zvučala suludo. Tako je potrajalo dok Marijo nije zastao u pola rečenice gledajući ponad Luisova ramena. Samo je prozborio: „Blago onomu kome ta djevojka maše…“. Luis se osvrnuo i zavlistao: „Pa to je Maja…“.

Odjevena u mini suknju od bijelog platna sa crvenim tačkicama, podignute kose i nesagledivo blistavim osmjehom im je pristupila. Međusobno ih je predstavio saopštivši Maji kako je slučajno naišao na prijatelja i zamolio ga da mu pravi društvo dok ju je čekao. Kako nije imao određenih obaveza i kako se nisu dugo vidjeli Mario je pristao da mu pravi društvu nekoliko minuta koje su slijedile. Pozdravili su se, pošli kupiti ulaznice i udobno se smjestili. Maja je Luisa primila za ruku i privila se uz njega. Bio je ubjeđen da je to obzirom da je očita razlika u temperaturi vani i u sali.
„Sada ćeš vidjeti što sam sugerisao da pogledaš baš ovaj film koliko god ga gledao predhodno večer. Naprosto se ovo mora vidjeti i znati da postoji. Barašnjikova koreografija na Ravelov „Bolero“ u formi posljednjeg labuđeg…“ – poljupcem je prekinula kazivanje.

Pogasila su se svjetla. Pojavio se intro. Ruke sklupčane na naslonu i po koji izmijenjeni pogled. Poprilično napeti čekali su: Luis koreografiju, a Maja da je primijeti i bude svjestan da su sami u mraku. Pogledao ju je. Oborila je pogled stegnuvši još intenzivnije isprepletene prste. Čula se muzika. „Bolero“ je počeo. Luis se okrenuo i netremice zurio u ekran. Nije mogao, zanesenjak, da predpostavi koliko je povrijedio onog do koga mu je u tom momentu, od živih, najviše stalo. Počela je kašljucati. Koliko god mu bilo žao da se Maja ne osjeća dobro iritiralo ga je obzirom da je pratio dešavanja na ekranu do u najsitnije detalje. Nakon nekoliko puta ponovljenog kašlja pitao ju je da li želi da napuste projekciju. Od tada je bilo mirno.

Po okončanom filmu zaputili su se u gradski centar da obiđu nekoliko kafea prije no što se zapute ka stanu. Zabave nije nedostajalo; ležernih priča, smijeha… Vrijeme je probivalo što primijetiše po zatvaranju kafea. A njima je bilo samo do još jednog pića jer ovaj brod, na kom jesu, brodi isključivo za njih i s njima. Ne obraćajući pažnju, uz grohotan smijeh izazvan nekom dosjetkom, utrčali su u kafe u podrumu nekog zdanja. Oduševili su se kada su uočili da su pohodili pab u kom se okupljaju homoseksualci. Opće oduševljenje i već pristiglih gostiju, posluge i njih je bilo očito. Zadobili su apsolutnu pažnju prisutnih obzirom da je bilo očito da su zalutali. Na koncu im je rečeno da kuća plaća ispijeno piće i da se nadaju da će ih nanovo pohoditi.

Uhvatili su jedan od posljednjih tramvaja i utrčali nasmijani do suza posjevši stolice jednu naspram druge. Akcentirali su detalje iz posljednjeg objekta; od zbunjenosti posluge, preko oduševljenja pa do apsolutne pažnje. O tomu se nije dalo govoriti a da suze ne naviru od smijeha. U datom momentu Maja se osvrnula prateći gdje se nalaze. Potom je ustala i prišla vratima. Skamenjeno ju je slijedio.
„Mili, tebi je neophodna literarna ljubav. A vidi mene“ – raskrilila je ruke. – „Ja sam žena od krvi i mesa. Ne slijedi me, molim te i ne traži nikada. To bi me slomilo.“

Astrološki proračunato tako da dok je Luis postao svjestan dešavanja tramvaj je, kako stao da Maja iziđe, tako i nastavio sa vožnjom. Gledao ju je kako pogledom ipraća tramvaj i ulazi u jednu od uličica.

PROLOG

Možda nekada ova pripovjest dođe i do onih koji su imali i uvažavali isteovjetne osjećaje te gubitkom izgradili sebe kroz respekt poklonjen neznanki pri prvom susretu.

 

Emir Sokolović (Zenica, 1961.) bosanskohercegovački je pisac, dramatičar i pjesnik nesvakidašnje osobnosti. Između ostalog Napisao je roman ”Oslobađanje”, dvojezični zbirku pjesama ”Bio je tada trska” / ”Dove e perche” (Zenica, BiH – Bergam, Italija), te dramski tekst ”Paris – ili zalud je razapinjati Krista” (1994.) kao primjer određenog ”teatra refleksije”. Te i druge njegove knjige izlaze u bibliofilskim izdanjima od pedesetak komada jer je i to dio umjetničkog postupka samog pisca kao autora riječi raspolovljenih između nade i inata. Unatoč šutnji koja prati njegov rad u susjednoj Bosni i Hercegovini, on posjeduje snažnu intimističku originalnost koja stilski ulazi u prostore novonastajuće i jedinstvene post-jugoslavenske književne produkcije u kojoj su mitovi stvarni, a stvarnost dakako, posve mitska i baš zato veličanstvena. Pripada u red pisaca koji sudjeluju u književnosti što bi se mogla nazvati post-jugoslavenski magijski realizam.