Piše: Marijan Grakalić

Snježana Banović zagrebačka je kazališna redateljica, profesorica na Akademiji dramske umjetnosti na kojoj predaje od 2003., a doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Režirala je više od trideset predstava u Hrvatskoj i u inozemstvu, a redovno objavljuje tekstove o kazalištu i kulturnoj politici. Neko vrijeme bila je ravnateljica Drame HNK u Zagrebu, onom kazalištu o kojemu je sada napisala značajnu povijesnu monografiju.

Grakalić: Naslov tvoje tek izišle monografije ”Država i njezino kazalište” koja se bavi Hrvatskim narodnim kazalištem u vrijeme postojanja tzv. Nezavisne države Hrvatske, asocira me porukom na čitav jedan mitski korpus svijesti. Mit o državi i teatar kao moćna katarzična institucija kulture tu se nalaze prožeti jedan drugim, neodvojivi i zatočeni u poslu velike predstave koja bi u svakome trebala pobuditi željena i izuzetna osjećanja.

Banović: Upravo tako, jer kako veli veliki teoretičar političkog kazališta Siegfried Melchinger, kazalište je od antičkih vremena bilo i jest objekt politike kao što je politika bila i jest objekt kazališta: njegova tema. No ipak, u totaltarnim društvima kakva je bila NDH drugi dio ove rečenice nije se mogao ostvarivati i politika nije mogla biti kazališna tema jer je kroz državu bila protagonist svekolikog kazališnog djelovanja ne dopuštajući mu prema sebi bilo koji stav osim adoriranja. Argument u prilog toj tvrdnji je da se iz tog grčevitog zagrljaja nije mogla razviti nacionalna drama izvan tema koje su obrađivale tlo, krv i narod kao nedjeljiv tripod ograničene repertoarne lepeze Hrvatskog državnog kazališta čije su ostale vrhove činile eskapisatička opereta s jedne i lagana salonska igra s druge strane. K tome, ono je izvan uzanih repertoarnih smjernica bilo i raskošan prostor spektakularizacije samog režima koji je na obje scene gotovo svakodnevno upriličavao svoja slavlja i spektakularne ceremonije, sve u cilju podizanja novouspostavljenog ustaškog duha koji je po riječima Ante Pavelića prožeo u travnju 1941. cijeli hrvatski narod.

Grakalić: I Treći Reich, isto kao i Ante Pavelić, davali su kazalištu obilna sredstva kako bi ona prenosila njihove poruke i uvjerenja. U primjeru HNK-a značajno je da se rade predstave i gostovanja koja trebaju naglasiti europski karakter hrvatske kulture koja se tu izražava bliskom njemačkoj i talijanskoj. Postoji čitava ikonografija što simbolički i stvarno teži onakvom narodnom ”prosvjećenju” kakvo je započelo u Njemačkoj nakon 1933. godine kada se u njoj počinje s reorganizacijom kazališta i kulture putem institucija kao što je to bila Ured Reicha za njemačku kulturu i njegov odio za kazalište.

Banović: Još tri godine prije Hitlera, u Rusiji je Staljin ukinuo revolucionarno kazalište želeći umjeso njega instalirati socrealističko, a imitaciju Hitlerove nadiintendanture već u svibnju 1941. kanio je u Zagrebu uspostaviti Mile Budak u svojoj osobi želio utjeloviti utjecaj kakav su u Reichu imali Goebbels i Göring. Njegovo ministarstvo, najprije bogoštovlja a uskoro prosvjete, u tom je smislu zacrtalo potpuno «glajhšaltovanje» kulture po uzoru na Reichsministerium fur Propaganda und Volksaufklärung na čijem je čelu bio Goebbels koji je preuzeo cjelokupni kulturno-propagandni resor Reicha i bio Budakov (nedostižni) uzor. No, Pavelić nije dopuštao da se njegovi doglavnici i ministri previše razmašu pa je već ujesen 1941. Budaku oštro potkresao krila. Prije toga, ovaj je uspio skupinu hrvatskih pisaca, glazbenika ičlanova kazališta opak odvesti Goebbelsu u pohode pa su mu čak (od strane Matačića) ponuđeni i neki hoteli na Jadranu za ljetni odmor. I doista, utjecaj koji se čitavo vrijeme NDH imao širiti sa scene HNK bio je skrojen baš po uzoru na Goebbelsa: (nova) prosvjeta, (nova) promidžba i (nova) etika – sve u duhu Načela ustaškoga pokreta, sićušnog ali razornog dokumenta kojeg je, koje li koincidencije, sastavio u emigraciji 1933. godine sam Ante Pavelić.

Grakalić: Jedna posebno značenje tvoja knjiga dobiva prikazom sudbina ljudi tada vezanih za Hrvatsko narodno kazalište. Ona je dapače i posvećena mladim glumcima Veljku Iliću, Vojku Kaviću, Radi Sladiću i Ivanu Štrku, koji su strijeljani zbog svojih uvjerenja, isto kao što je i najmlađa glumica HNK-a Lea Döeutsch zajedno s dijelom obitelji uhapšena i 1941. godine poslana u Auschwitz, do kojeg nije stigla jer je umrla u stočnom vagonu.

Banović: Temeljem rasnih zakona, nepoćudni (Srbi, komunisti, Židovi, masoni…) odstranjivani su iz svih sfera života tadašnjeg društva, pa i iz Kazališta, a oni koji se nisu pokorili rigidnim zakonima NDH bili su konstantno pod policijsko-obavještajnom paskom režima, neki kao primjerice Dubravko Dujšin redovito zatvarani a neki su glavom platili svoje «krivo» uvjerenje ili porijeklo. Već u travnju 1941., velika skupina umjetnika – pravoslavaca bila je uhapšena i zadržana u Petrinjskoj. I sam je Žanko ubrzo uvidio da je bez njih nemoguće organizirati program, bili su popularni i igrali su svakodnevno. Svi oni, osim pravoslavaca iz osovinskih zemalja zato su morali su do srpnja 1941. obaviti prijelaz na katoličanstvo ili otići. Čak četvorica mladih glumaca – početnika Ilić, Kavić Kardoš, Sladić i Štrk likvidirana je u ljeto 1941., a popularni Janko Rakuša, komunist, javno je obješen u veljači 1945. na banderu kod remetinečkog Savskog mosta. Lea Deutsch, ta krupnooka darovita djevojčica je unatoč trudu mnogih iz kazališta da je spase otišla s posljednjim transportom Židova prema Auschwitzu baš istoga dana kada je 250 članova kazališta započelo svoj «pohod na Beč» u vidu spektakularnog operno-baletnog gostovanja kojim se definitivno imalo pokazati da je tadašnja «nova» pavelićeva kultura dio germanske, a ne onih «nepostojeće» balkanske i «vulgarne» židovske.

Grakalić: Nezaobilazna je i uloga koju je od 1941. do 1943. godine u HNK-a ima njegov intendant Dušan Žanko, koji je kasnije u Venecueli u koju je emigrirao bio knjižničar na katoličkom Sveučilištu i potom profesor na Agronomskom fakultetu.

Banović: Žanka je na to mjesto postavio Budak, bio je njegov suradnik, prijatelj i kazališni kritičar u redakciji Hrvatskog naroda. Ubrzo nakon njegova pokušaja pozicioniranja kazališta kao «glavnog ognjišta» hrvatske kulture i rigidnih mjera koje je u visokom cilju postavio pred sve članove kazališta, ubrzo su počeli „pucati“ unutrašnji kapaciteti kuće, a brojne premijere i izvedbe bivale otkazivane što je redovito tumačio „doprinosima radi žrtve ratnoga vremena.“ Također, zbog nemogućnosti da trijezno sagleda gospodarsku situaciju u državi, njegovi odnosi s Državnom riznicom postali su neodrživi te je već u proljeće 1943. bilo jasno da kazalište ne može više niti organizacijski ni izvedbeno, a pogotovo financijski, izdržati Žankove neutažive ambicije. Konačno, nakon definitivna odlaska Mile Budaka iz aktivne politike uslijedio je i Žankov odlazak iz Kazališta, kazališne profesije, ali i zemlje u koju se više nikada nije vratio.

Grakalić: U ustaškom režimu zadužen za kulturu a time i nacionalno kazalište bio je književnik Mile Budak, također i potpisnik rasnih zakona koji su bili temeljem progona poniženih naroda i klasa. Tu se vidi kako jedan značajan pisac istodobno postaje neosporan agent jedne posve neljudske politike, a kazalište zadobiva sve elemente tipične za apologiju tog groznog sustava. Nekako je zabrinjavajuće kako se i danas ističe tek navodni ”kulturni” element tadašnje apologije a prešućuje cjelina i njen smisao.

Banović: Obratno proporcionalno dužini svoga mandata ministra prosvjete, Mile Budak bio je izuzetno «djelotvoran» u postavljanju ciljeva, ali izrazito nedjelotvoran u obavljanju istih. Kako je više puta isticao taj, samo nakratko najbliži Poglavnikov čovjek i vodeći kulturno-politički ideolog u NDH – uporedo s političkim i gospodarskim sređivanjem Hrvatske, trebalo je „brinuti za hranu tjelesnu, kao i za hranu duševnu.“ Pri tom je često izjavljivao da mu je kazalište prvo „kulturno mezimče,“ ali i sam je ubrzo uvidio da kazališni poslovi u sebi nose i nešto drugo osim spektakularne ideološke prezentacije, vedrine i zanosa, a to su – uz svojeglavost umjetnika – enormni troškovi programa i čitavog kazališnog pogona. Zbog svoje glomazne produkcijske strukture ono je bilo najskuplja kulturna ustanova u NDH pa se može ustvrditi da je u tom pogledu doista bilo ogledalo tadašnjeg društva: brojne financijske (ne)prilike u NDH direktno su utjecale na njegovo poslovanje, pa time i na njegov program i organizaciju.

Apologija takvog sustava kod nas ponekad poprima zabrinjavajuće oblike, naročito kad se izriče iz nekih akademskih krugova. Devedesetih godina bilo je sumanutih pokušaja da se neke vodeće javne ličnosti NDH kao što su ljudi koje je sam Budak postavljao na vodeća mjesta kulture i prosvjete NDH proglase potpuno neovisnima od tekovina tog groznog sustava.

Grakalić: Tvoja knjiga iako pionirska na slabo istraženom području povijesti kazališta obiluje gomilom podataka i materijala, mnogo toga tu je iz privatnih odnosno obiteljskih albuma i pisama ljudi i obitelji koji su u to vrijeme bili vezani za HNK-a. Naravno, uz drugu arhivsku građu i brojna istraživanja, prelom toga vremena dotiče sa stranica knjige velikom uvjerljivošću. Na tome je samo za čestitati, a knjiga sama po sebi ima višeznačnu ulogu koja nije uska. Kojesu bile najveće prepreke u tvom radu?

Banović: Nisam uopće imala prepreka u svom radu, svi fondovi koje sam poželjela proučavati bili su dostupni, nasreću su neki, osobito u Hrvatskom državnom arhivu, jako dobro sređeni i rad je bio užitak. Jedino mi je žao da u Zavodu za povijest hrvatskoga kazališta HAZU nisam mogla doći do nekih ostavština, no i na njih će sigurno jednoga dana doći red jer moje istraživanje o kazalištu i kulturi u NDH ni blizu nije završeno, imam vremena i mogu čekati da se promijene neke, za mene nepovoljne «okolnosti» u toj instituciji.

Grakalić: Pročitao sam u nekim novinama kako dr. Ivo Banac tek naglasio da je NDH više izdvajala za nacionalno kazalište nego današnja Hrvatska. Ne čini se to tu bitnom porukom, iako je neosporno da je HNK bilo i sredstvo medijske propagande ustaškog režima i njegovih ”vrijednosti”.

Banović: Profesor Banac koji je uz profesora Senkera bio moj mentor na doktoratu izrekao je na promociji niz zanimljivih činjenica komparirajući francuski model kulturne politike za vrijeme okupacije s endehaškim i ni izbliza nije bilo takvih, blago rečeno pojednostavljenih tvrdnji. Ništa iz tog članka, osim posljednje rečenice u kojoj se navodi kome posvećujem svoju knjigu, nije bilo rečeno na promociji. Novinar je Bančeve zanimljive komparacije i primjere interpretirao na svoj, izrazito pojednostavljen način, učinilo mi se kao da tamo i nije bio.