Piše: Marijan Grakalić

Odavno već zvoni ono na žalost tek pjesničko upozorenje kako je grad bez ljubavi izgubio bitku s opstankom dok opće prevladavajući sumrak ideja leluja ponad laveži u prizemlju i svih tih režanja koja bi sve i svakoga iskoristila i stavila u funkciju. Pokošena novinarska tradicija i konačni pad list a ”Vjesnik” tek su smjerokaz o težini ovog strašnog vremena. Nestaje polako ali sigurno sve što je nastajalo pod svijetlom zvijezdom slobode. Iznenadna postaje suvišnim čak i sjećanje na ono što se barem djelomično željelo othrvati naputcima, usmjerenjima i kursovima, podjednako sekretarima i gospodi, dakle onima koji su u šakama držali moć i novac. Novo je doba i u njemu više nije pogodno da oštrica pera što je desetljećima sijevala preko pune stranice velikog formata dnevno pišući i dalje izmiče kako sjenama priležnih ideologija tako i propagandi odnosno njezinim modernijim marginama (public relations). U razdrtim i potrošenim medijskim obrascima žrtva javnosti odavno je dovršena za račun ustoličenju onih zamisli i slika u kojima ne postoji kritika stvarnosti, režima i profita.

Loše vibracije ovjerene su ”Zahvalom” objavljenom na portalu ”Vjesnika”, tog sedamdeset dvogodišnjeg medijskog starca, u kojoj se gotovo bezbojno apostrofiraju političari kao oni koji su navodno taj list i stvorili i ugasili. Stiče se dojam kao da tu nema niti je bilo krvi i mesa, novinarstva i žive riječi. ”Zahvala” je tako tek fraza bačena u preduboki bunar nepreglednih i nestvarnih digitalnih istina nalik hropcu što dolazi nakon preduge agonije koja se više ne može podnijeti. Kontrolori i krvnici obavili su svoj posao, a sada će nastupiti grobari i oni vični poslu da se okoriste na mrtvima ma kako ovi uistinu bijedni i siromašni bili. Njihov podozrivi pogled ne mari za to što je kome i kada taj medijski pokojnik bio ili značio, sve je tu tek za smrtovnicu. Tako će sva sjećanja i psovke ostat tamo negdje na nekoj hartiji u ladicama zlatoustih birokrata ili u prašnom arhivu starih i zaboravljenih novina, dok će težina stvarnosti vremenom zatrpati sve pa i onu gomilu snova koja je desetljećima stanovala u Vjesnikovoj redakciji. Neće biti više niti novina, portala, knjiga, monografija, Plave vrpce ili ”Breze”, prigodnih izložbi slika a ni slučajnih uspomena. U mraku nestat će i zidovi zgrada, ugasit će se zvukovi tiskare i proći miris papira. Ostaju tek nenapisane stranice i potrošene reklame te gorčina što proističe od strepnje odbačenog zanata.