Piše: Marijan Grakalić

Prof. Dr. Matko Meštrović jedna je od nezaobilaznih osoba prisutnih u oblikovanju umjetničke scene u Hrvatskoj krajem pedesetih i tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Učesnik je i svjedok pokreta, i ideja i nadahnuća koja su dalekosežno odredila umjetničku praksu. Autor brojnih članaka, rasprava i knjiga s područja likovnih umjetnosti i dizajna, interdisciplinske kritičke teorije i medijske tehnologije. Znanstveni je savjetnik u Ekonomskom institutu, Zagreb, sada u statusu Emeritus.

Nedavno je u produkciji HTV u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu premijerno prikazan dokumentarni film ”Gorgona”. Tu umjetničku zajednicu činili su slikari Marijan Jevšovar, Julije Knifer, Đuro Seder i Josip Vaništa, arhitekt Miljenko Horvat, povjesničari umjetnosti i konceptualni umjetnik Dimitrije Bašičeviće Mangelos, kipar Ivan Kožarić, te kritičari Matko Meštrović i Radoslav Putar. Ujedno, to je bio povod ali ne i razlog ovom razgovoru, budući da je njih daleko više.

Meštrović: I ja sam počeo kao novinar, likovni kritičar na Radio Zagrebu 1956. godine. Bili smo smješteni u Jurišićevoj broj četiri. Tada smo imali magnetofone ”Nagre”, i to je bilo prilično teško i glomazno, nespretno da se nosi naokolo. Nedavno sam ispričao jedan događaj iz tog vremena. Naime uskoro će biti postavljena izložba pokojnom slikaru Antunu Motiki. U to davno vrijeme dogovorio sam intervju s njime, i bila je prilika da se to napravi u studiju, u Šubićevoj. Bile su to male sobe, s plafona su visjele žice i o njima obješen krupni mikrofon. Motika nije htio uči u takav minijaturni i ružan studio. Ogledavao se i pribojavao da je to što visi neki “homunculus”, pa sam prvi ušao u studio kako bi se on uvjerio da je tu sve uredu. Na kraju, ipak je sve to nekako prošlo.

Grakalić: Zanimljivo je da je novinarstvo tada pružalo prostor da se ljudi zarana u njemu ogledaju. Čitav niz pojedinca počeo je svoju intelektualnu i javnu karijeru na Radio Zagrebu i kasnije na televiziji.

Meštrović: Dakako. No ja sam imao jedan hendikep. Od pučke škole imao sam samo jedan razred. Drugi, treći i četvrti bili su ratni. Kako je Split bio pod talijanskom vlašću u prvom dijelu II. Svjetskog rata, moja je obitelj otišla u Makarsku jer je ondje bila Hrvatska i građani nisu bili podvrgnuti talijanizaciji. Eto, otac mog prijatelja Stjepana Gamulina strijeljan je tada u Splitu, a bio je direktor gimnazije jer se nije slagao s takvom politikom. Moja prva osnovna škola je ona zgrada u kojoj je sada muzej Emanuela Vidovića, odmah kraj Srebrnih vrata. Danas mladi ljudi imaju krive ili nikakve predodžbe o tome što znači okupacija. Posljednjih godina sam često na Cresu gdje se jednom godišnje održavaju dani posvećeni renesansnom filozofu Frani Petriću, i tu sam po prvi put od starosjedioca čuo kako je bilo strašno stanje za vrijeme talijanske okupacije. Ako su nekome našli Sveto pismo na hrvatskome, odveli bi ga pred zid.

Preživjeli smo zahvaljujući mojoj majci koja je imala iskustvo Prvog svjetskog rata i poznavala je sve jestive trave. No ja sam se razbolio. Tako smo se morali vratiti u Split. Italija je već bila pala, a po završetku rata krenuo sam s obzirom na uzrast odmah u gimnaziju. U trećem razredu gimnazije jedan stari profesor zamijetio je da nešto sa mnom nije u redu. Digao me i zapitao: reci mi što je glagol. Šutio sam, a nisam znao odgovoriti ni na njegovo pitanje što je pridjev ni što je imenica. Izbacio me iz razreda. To je bio veliki šok za mene, i ja više nisam uspio dovršiti niti jednu zadaću iz hrvatskoga. Pisao sam obično s mukom neku veliku rečenicu koju ne bih znao završiti, a onda bi zvonilo zvono, i to bi bio kraj.

Tek u sedmom razredu desilo se čudo. Što je bio razlog da sam se opustio, ne znam, ali sjećam se dobro da sam pisao o mrtvim dušama. Tamo, u Marmontovoj ulici bila je jedna knjižara. U prašnom izlogu stvarno su bile ”Mrtve duše” od Gogolja, no ja moguće nisam shvatio to u tom značenju pa sam počeo pisati alegorijski i maštati. Napisao sam nešto vrlo slikovito i dobio odličan. Na kraju sam oslobođen mature jer sam imao jako dobre ocijene.

Grakalić: Potom dolazite u Zagreb i studirate na Filozofskom fakultetu povijest umjetnosti.

Meštrović: Da, 1952. godine došao sam u Zagreb i položio primjeni ispit, kod asistenta Radoslava Putara, s kojim ću se kasnije naći zajedno i u Gorgoni. Mislim da je taj susret bio presudan trenutak, on je vidio nešto u meni i pokazao mi je priličnu pažnju. Izvukao je iz mene neke misli i stavove koji su se pokazali vrijednima. Bio je izvanredan i veoma oštar likovni kritičar, i zajedno s Dimitrijem Bašićevićem od presudnog utjecaja. Stjecajem okolnosti, već 1956. postao sam im kolega u istom poslu. Ohrabren njima veoma sam rano grunuo s prvim tekstovima, i dakako, zarana dobio po glavi.

Grakalić: To se odnosi na likovne kritike koje ste emitirali na Radio Zagrebu, a koje nisu bile kako se veli, uz dlaku?

Meštrović. Da. Morate znati kakve su prilike bile. Postojala je i otvorena i prikrivena borba protiv konzervativnih, ne više samo građanskih, poimanja u umjetnosti. Ona je dolazila i iz akademskih krugova, uz to, kao i uvijek, bila je tu i borba za društveno utjecajnu poziciju, za moć. Tada to još nisam znao čitati. Tako sam nakon jednog mog kritičkog prikaza o heterogenoj grupi Mart, koja se okupljala oko Hegedušića i njegove majstorske radionice doživio prvu suspenziju. Meni se ta moja tadašnja kritika i nije činila nečim posebnim. Nakon što je tekst emitiran, pozvao me je šef redakcije Ervin Peratoner u svoju sobu. Rekao mi da sjednem a sam je ostao stajati oslonjen na svoj stol i uporno šutio. To mi je djelovalo pomalo teatralno pa sam se nakon nekog vremenna počeo smijati. Onda me je upozorio, nemojte se smijati. Dolazim od direktora Ivana Šibla, tražio je da Vam damo otkaz, zbog intervencije Andrije Štampara. No, dobro ste prošli, dobili ste samo tri mjeseca zabrane javljanja u eter.

Grakalić: Za to doba bile su to stvarno moćne veze za nadziranje novinara, odnosno, likovnog kritičara.

Meštrović: Hegedušić je bio ozlojeđen što se neki balavac tu nešto usuđuje primjećivati. On je odmah potegnuo i samog predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Andriju Štampara. Dakle bilo je to doba kada se nemilice koristila pozicija čak i protiv takvih slučajeva nepovoljne likovne kritike. Eto, i Radoslav Putar je u to doba doživio nešto strašno. Njega je Vanja Radauš jednom prilikom presreo u Knjižari akademije na Preradovićevom trgu, te ga uhvatio za prsa i opalio ćuškama po licu. Možete li to zamisliti? Kakva je to bila osionost. Dakle, nastanak Gorgone vezan je i uz proživljavanje takvog negativnog iskustva. Ne bih rekao da se to može generalizirati, ali za osobe koje sam spomenuo to iskustvo je bilo prisutno i dakako, krajnje neugodno.

Grakalić: Sad kad ste spomenuli Gorgonu moram primijetiti kako ovaj film što je sada o njoj napravljen ustvari posjeduje jednu snažnu notu intimnosti, onakvu kakvu posjeduju ljudi koji se međusobno vole i razumiju. Ta značajka u njemu dolazi najprije do izražaja.

Meštrović: Primijetio sam već i u najavi ovog filma kako se govori da se radi o grupi istomišljenika. To je posve krivo. Bilo je to druženje ljudi divergentnih profila, i fizičkih i psihičkih, i po habitusu. Ali, postojalo je nešto bitno. To da smo svi mi u Gorgoni bili spremni priznati potpunu autonomnost onog drugog, svakoga od nas. Na koji je način to druženje i sama Gorgona na mene djelovala vidio sam kasnije. Svojedobno, kad sam napustio novinarski posao, sačinio sam knjigu gdje je bio sadržan izbor iz onoga što sam pisao i objavljivao u vrijeme moga kritičarskog djelovanja, od 1956. pa do 1964. Prije par godina pak, nazvao me Marko Grčić i rekao mi kako je u antikvarijatu i da drži u rukama tu moju knjigu ”Od pojedinačnog općem”. Ma daj, rekao sam iznenađen, a on mi reče kako je to najbolje što sam ikada napisao i da bi bilo dobro da to ponovo objavim. Prvo sam pomislio kako se on šali, no pitao sam i druge bliske ljude, i svi su rekli da. Eto, našao se i jedan nakladnik kojem je to bilo zanimljivo, pa je knjiga ponovo objavljena. Tu je bilo i razmišljanja što da se stavi na ovitak knjige kao informativni naglasak. Odabrao sam završnu rečenicu iz teksta u katalogu prve izložbe Novih tendencija: jedno samo nije ništa, tek sa svima drugima je sve. Možda je je to ideja koja je temeljno sadržana i u Gorgoni.

Grakalić: To je jedna situacija koja se pokazala kroz cijelu njenu djelatnu praksu ali i instituciji anti-časopisa. Naravno, i kroz onu neposrednost Gorgone koja je ostvarena kroz oblik svojevrsne zajednice.

Meštrović: Svakako je časopis bio ono što je ostalo iza grupe, no tu je bilo i mnogo drugog, pa i individualni autorski opusi pojedinih članova. I sam sam tada posredovao u izložbama koje su bile markantne i autentične unatoč skromnim uvjetima s kojima smo raspolagali u Galeriji G, u salonu okvira Šira. Zidić je te davne priredbe s naklonošću pratio, no zasigurno je to tada bilo veoma originalno i samosvojno društveno zbivanje. Upravo se u Novim tendencijama koje se tada javljaju ističu grupe, odnosno kako ste fino primijetili zajednice umjetnika, a ne toliko pojedinci. Već prva izložba koja je 1961. godine postavljena u Galeriji suvremene umjetnosti na Katarininom trgu je to veoma očito pokazala.

No, kad sam već to spomenuo, želio bih još nešto reći. Gorgona je prva prepoznala i prihvatila Nove tendencije. Ima jedna dragocjena fotografija. Kada su prvi radovi u ljeto 1961. godine stizali u galeriju sa carine, unosile su se kutije i sanduci s pristiglim radovima. Tada se cijela grupa postavila u stav mirno i pozdravila novu umjetnost. Bile su to izuzetne situacije, i tek danas se one pokušavaju cjelovitije objasniti. Prije dvije godine bila je u Karlsruheu, u Centru za umjetnost i medijske tehnologije priređena velika retrospektiva dokumenata i djela za cijelo razdoblje tih događanja, od 1961. do 1973. godine. Postalo je posve neupitno da se radi o izuzetno avangardnoj i dapače jedinstvenoj pojavi.

Osobito je bio značajan, nakon krize pokreta Nove tendencije, nastavak s veoma razrađenim programom izložbi i simpozija za 1968. godinu, posvećenim vizuelnim istraživanjima i kompjutoru, kad se pojavio i tada u svijetu jedinstveni časopis Bit-International. Stara zgrada Gradske galerije suvremene umjetnosti na Katarininom trgu 2 postala je tada jedna od najpoznatijih zagrebačkih adresa. Šteta što nije i danas barem markirana kao autentični spomenik svjetski značajnih događanja.

Grakalić: Postoji određeni napor u djelovanju Gorgone da se dokine slika, da se predstavi anti-slika. U tom pogledu bilo je i mnogo drugih takvih ”anti” ideja, no dakako, i čiste igre i visoke akribije u Vaništinom izvođenju.

Meštrović: Glavnina njegovih ranijih djela nije danas poznata. On je u početku imao veoma razvijenu slikarsku komponentu svoga djelovanja. Kada sam došao u Zagreb zatekao sam njegovu i Stančićevu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt, a onda još jednu 1955. na istom mjestu kad su uz Vaništu i Stančića izlagali Ljubo Ivančić, Valerije Michieli i Ivan Kožarić. Ta je izložba bila prekretna jer je prekinula sa svime što se od dotadašnje produkcije moglo očekivati. U njihovim djelima pokazuju se novi duboko proćućeni iskazi osobnih odnosa i dilema, s momentima tjeskobe, pa čak i tamne lirike, tu su i dramatične geste u velikim figurama Michielija, razdrte u obradi materijala i fizionomije teškog izraza. I Kožarićevo intuitivno poimanje prostora. Bilo je kod Vanište već tada dosta izrazite negacije uvriježenog, da bi se kasnije sve svelo na onu njegovu horizontalnu liniju, koja sabire i otvara neizvjesnost praznog. Time je 1964. zaključio svoj slikarski opus. Ta negacija na svoj je način analogna Manzonijevom poništavanju “umjetničkog”, ali nije značila desakralizaciju.

Grakalić: Ta ideja, tako reći anti-svetosti, bila je tada veoma avangardna.

Meštrović: Da. Najradikalniji je bio baš Manzoni. Za prvu izložbu Novih tendencija 1961. godine pisao mi je da će poslati tri rada. Jednu sliku, jednu liniju i jednu stvar u konzervi koju je nazvao ”Kunstlerscheisse” odnosno izmet umjetnika. On je svoj izmet smještao u seriju numeriranih limenki. Također, njegove linije bile su povučene na dugoj traci papira, smotane i smještene u tuljak. Na izložbi nisu mu prihvaćena ta dva rada, pa ih je on poslao meni. Bio sam uvjeren da je uspio u svojoj simboličnoj nakani, jer su ti radovi prošli carinu. Nisam primijetio da su na carini s tim imali problema. Vidio sam da je tuljac bio otvaran, no limenka je djelovala nedirnuto. Naime, štos je bio u tome da kada promatrate limenku kao izložak ne vidite što je u njoj, morate vjerovati da je to ono što umjetnik kaže, odnosno u ono što je deklarirao na limenki. Isto tako, da je dužina smotane linije točno onolika koliko piše na tuljcu. Osamdesetih godina odnio sam tu limenku u Pariz u jednu galerijsku kuću. Nakon nekog vremena stigao mi je zapis od galeriste s ekspertizom djela. Iznenadio sam se kad sam vidio da u opisu limenke piše ”punktirano”. Dakle, 1961. godine naša je tadašnja carina uredno provjerila što se nalazi u konzervi na kojoj je naznačeno da sadrži ”izmet umjetnika”. Tako stoji stvar s umjetnošću i vlastima.

Grakalić: No toj izložbi Novih tendencija prethodio je Venecijanski bijenale i neki susreti koji su se tu zbili neposredno poslije u Zagrebu.

Meštrović: U Gradskoj galeriji suvremene umjetnost u Gornjem gradu naišao sam na Ivan Picelja koji je bio u društvu sa Almirom Mavignierom. Upoznao me s njim i otišao. Ovaj je bio u Zagrebu na proputovanju iz Venecije. Odmah smo se pronašli glede naših dojmova s Bijenala, posebno oko slikara Piera Dorazija, i zadržali se u razgovoru dokasno. Tako smo počeli suradnju. Mavignier je predložio dva projekta. Jedan, da po mom izboru bude napravljena izložba jugoslavenskog slikarstva kod Kurta Frieda u Ulmu, koji je bio vlasnik lokalnog lista i svesrdno je pomagao umjetnost, u svome stanu priređivao je razne susrete i izložbe. Ja sam tim prijedlogom, dakako, bio izazvan. Drugi je prijedlog bio da će Mavignier sa svoje strane prirediti listu još nepoznatih umjetnika koji rade slično kao Piero Dorazio. S tim sam njegovim prijedlozima otišao Boži Beku koji je bio ravnatelj Suvremene galerije i u mene imao puno povjerenje. On je zamisao odmah prihvatio.Tako je započela naša suradnja. i organizirana je izložba, Jugoslawische Malerei krajem proljeća u Ulmu i Nove tendencije početkom ljeta u Zagrebu. Mavignier je zadržao pravo da ima zadnju riječ za one stvari koje će biti izložene na prvoj izložbi Novih tendencija. Tu je valjda zapelo s Manzonijem i njegovom konzervom.

Grakalić: I vi sada, ali i u filmu o Gorgoni, spominje se Božo Bek. Neki će ga možda pamtiti kao posljednjeg sekretara Saveza komunista grada Zagreba, no činjenica je kako je on bio osoba koja je razumjela i voljela umjetnost i neprestano se trudila na njenom afirmiranju.

Meštrović: Ah, zasigurno. Mogu vam ispričati nešto što je meni bilo jako važno kada se radi o Boži Beku. U ljeto 1953. godine profesor Prelog odveo je studente u Zadar. Imali smo zadatak da opišemo, po metodi povjesničara umjetnosti, one preživjele spomenike nakon groznoga razaranja. To je bilo moje prvo praktično iskustvo, i to već nakon prve godine studija. Bile su tu, naravno, i stariji kolege. Smjestili su nas u nekoj velikoj sobi gdje smo uglavnom bili svi na okupu. Jedan dan je među nas ušetao visoki vojnik sa čizmama i u uniformi. Svi su skočili prema njemu, ja nisam znao tko je to. Kada je otišao rekli su mi da je to Božo Bek koji je bio na odsluženju vojnog roka u nekoj jedinici u blizini Zadra. Čuo je da smo tu, pa nas je došao posjetiti. Više o njemu saznao sam tek kasnije, a neke važne pojedinosti još kasnije. Povijest umjetnosti studirao je u Lenjingradu i godine 1948. pobjegao u zadnji čas prije rezolucije Informbiroa protiv ondašnje Jugoslavije, zajedno s Gajom Petrovićem. No ono što je relevantno za nas jest činjenica da je, kada se opet uspostavila normalna komunikacija sa Sovjetskim savezom, imao priliku u Moskvi upoznati opus Kazimira Maljeviča koji nije bio izložen, ali je bio dostupan pod određenim uvjetima. Bek je bio veoma osviješten, naravno, i politički.

Grakalić: Zasigurno je to razumijevanje doprinijelo cijelom tom fenomenu, jer se ustvari radilo o promjenama u umjetnosti koje su radikalne, koje će dokinuti same sebe i kao što smo već napomenuli desakralizirati umjetnost.

Meštrović: Da. Vidite Abraham Moles, francuski znanstvenik, bio je jedna od ključnih figura u zbivanjima tih šezdesetih godina. On je bio prisutan u Novim tendencijama ali je isto tako bio pionir u pitanjima informacijske estetike. Doktorirao je i Fiziku i Filozofiju, pa je već 1958. godine objavio knjigu ”Teorija informacije i estetska percepcija”. Tu se pokazala kao važnom jedna bitna postavka koja se inače zanemaruje. I u umjetnosti i u znanosti kreativan moment je po svojoj naravi identičan. Prema tome anticipacija, intuitivnost, metodički postupak i istraživanje, bilo ovakvo ili onakvo, ukazuju da čovjek kad istražuje istražuje u sebi, bilo da se tu radi o nekom subjektu, objektu ili materiji. Ako je nešto i nepredvidivo, istraživanje ipak sadrži te komponente. Ta shvaćanja nisu ušla u navike prosječnog čovjeka.

Grakalić: Postoji mnogoznačna perceptivnost Gorgone, tako u mnogim primjerima i fotografije iz tog doba ukazuju na paradoksalnost, moguće i apsurd. Tu mislim recimo na fotografiju Pavla Cajzeka na kojoj je snimio u izlogu ”Posrednika” u Vlaškoj ulici neku letvu sa četiri dodatne daskice koja uistinu djeluje dobro napravljenom ali s nekom posve besmislenom svrhom. Tu si prekrasne igre cilindrima i određena ritualnost.

Meštrović: Očito se radi o osviještenoj ili manje osviještenoj potrebi za razbijanjem konvencija. Gorgona je to činila svojim ritualima i postupkom izmišljanja neobičnog u običnome. Često je način da se to ostvari bila još naglašenija konvencija, gotovo karikaturalno. Htjelo se konvencije dovesti u sumnju na način da se ono o čemu je riječ naglasi, ismije, recitira i tako dalje. U tom pogledu može se niz tih pojava, pa i samu Gorgonu, klasificirati kao protokonceptualnu umjetnost. Ali, tu se ne radi samo o konceptu. Radi se i o zahvatu, ambijentu, ponašanju. Konceptualna umjetnost će tako reći, evo, ovaj kontinent ćemo pomaknuti ovdje, i sada nastaje nova geografska situacija. To je preokupacija konceptualne umjetnosti. No, ovdje je riječ i o habitusu, dakle, i o provokaciji.

Grakalić: Za kraj i nešto o mitopoteici, naime Gorgona nije slučajna. Ostaje neprovidno zašto je sve to baš Gorgona.

Meštrović: Eh, Piero Manzoni je odmah prepoznao o čemu se radi i poslao svoje prijedloge. Pisao mi je o tome : “beskrajno ti hvala za moja dva projekta za Gorgonu. Gorgona mi se jako sviđa.” Ha, ha. To je bilo 1961. godine. U filmu pozvali su Marka Grčića kao eksperta da objasni što je mitsko značenje Gorgone. Jako se trudio, naveo je mnogo toga. Vaništa je to znao unaprijed, kad je zapisao: Gorgona je suma svih svojih definicija. Ipak, ja se ne bih mogao izjasniti da apsolutno prihvaćam sve što se pojavilo kod ljudi koji su činili Gorgonu, ali dakako, to ne znači da ne mogu izjaviti, poput Kožarića, kako sam jako sretan. Radi se o unutarnjoj slobodi, koju nije lako postići. Uostalom, Kožarić je lijepo rekao u filmu o Gorgoni: sloboda je rijetka ptica.