Piše: Marijan Grakalić

Nakana da se sagleda ono što postoji unutar nekog drugog, dapače, da to svi mogu vidjeti ili se toga podsjetiti naizgled je prostodušan zadatak iako on u sebi krije onaj temeljni paradoks bez kojeg moguće ne bi postojale ni uspomene a niti memorija. Time se bavi izložba ”Simultanost geneze ili o prostoru u nama” koja u galeriji ULUPUH-a izlaže radove Kristijana Beluhana, para Bachrach&Krištofić, Vikotra Drage, Nenada Korkuta, Manuele Vladić Maštruko, Jasenke Vukelić i Davida Peroša Bonnota, a u koncepciji i postavu Sanje Šantak.

Začudno ili ne, no ova višeslojna predstava svakako jedinstvena za naše prilike, ponajprije nas očarava onom ”dječjom radoznalošću” koju posjeduju sva pionirska traženja usmjerena ka nepoznatom. Prvenstveno se to odnosi na fascinaciju rendgenskim zrakama otkrivenih još davne 1895. godine, a koje oko i pogled uvode u onaj tajanstveni i prije neviđeni prostor oslikan električnim nabojem. Upravo takve ekspozicije predstavljene su ovdje kao sagledavanje i potpomaganje da se vidi ili nasluti ono nevidljivo što postoji u različitim materijalima ali i u čovjeku. Pitanje što je stvarnost kao da također u jednom retroaktivnom smislu priziva u sjećanje riječi Visariona Belinskog koji zadivljen otkrićima spektralne analize i napretkom nauke sredinom 19. stoljeća kaže kako je ”…svijet dozrio. Ne treba nam više šareni kaleidoskop mašte, nego mikroskop i teleskop razuma, da se približi ono što je daleko, i ugleda ono što je nevidljivo.” Upravo ta težnja da se dovine do pozadine onoga što stoji unutar ili iza čovjeka, kako bića za kojeg su poneki držali kako je napola životinja a napola anđeo, ovdje je pretvorena u umjetnički postupak.

Postoji onaj neosporni šarm kojeg posjeduju rane i prve pojave koje zauvijek promijene život i vrijeme čitavih epoha i njihovih traženja. Taj naboj da se dovine k takvoj reinterpretaciji i novoj slici ostaje i dalje inspiracija ka viđenju nepoznatog. Istog onog kakva je nadahnjivala Schleidena koji je 1838 otkrio postojanje biljne stanice, dok je životinjsku godinu dana kasnije otkrio Schwann. Oba su istraživača ustanovila kako su živa bića sastavljena od veoma sličnih elementarnih svojstava, te da stanice imaju membrane, jezgru i protoplazmu. Tako i naša izložba nije tek stvar konvencije ili dogovora budući da iza oka otkriva determinizam koji je jedinstven i zato primjenjiv na simultano određenje zbilje, dakle, na inače nevidljivu perspektivu koja potpomaže svaku genezu onoga što vidimo kada gledamo sami sebe ili nekoga drugog.

Zato izložba i nije svodljiva samo na te vizualne prostore ili neku poželjnu dihotomiju koja je vezana uz građu oka i prirodu svjetlosti. Da je tako onda više ne bi smo mogli sanjati i gledati slike u snu, posebno ne slike duša za koje se ponekad i ponegdje vjerovalo kako su sastavljene od daha i sjena, pa su zato tako prozračne i lagane. Što je uostalom geneza nas samih u tom ogromnom svijetu boja i oblika ako ne ona osnovna geneza sreće koja je često nevidljiva iako po svojoj prirodi ostaje neobjašnjivi pojam koji možda može rastumačiti sve. Uostalom, posjetiti ovu izložbu znači pogledati kroz odškrinuta vrata onog prostora kojeg se uvijek rado sjetimo, negdje u nama.