Piše: Marijan Grakalić

Beskonačne su i neprocjenjive činjenice kojima nas opija poezija. Ona to čini zato da nas ne bi upijala smrt, ali i zbog toga što su riječi način da stignemo od sebe do nekog drugog ili do svijeta uopće. Možda i dalje, tamo gdje već osamdeset godina putuje Vesna Krmpotić u svojim pjesmama koje su posljedica skitnje s besmrtnicima, i čiji je rođendan sinoć prigodnom svečanošću obilježen u zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija. U sali krcatoj unatoč vrućini i teškom zraku leprša neizreciva lakoća kojom i anđeli i snovi postaju onim svakodnevnim poštama u našem kratkom životu gdje su pjesme ujedno i pisma ohrabrenja ali i svjedočanstva o prirodi duše.

O Vesni govori Tonko Maroević, onda Enes Kišević čita iz njene nove i upravo tiskane knjige ”Pitam te bože”, a potom ona sama pjeva i govori da bi glazbom sve uveličao kvartet Rucner i zborovi raznih duhovnih zajednica iz Zagreba. Puno je tu raznih lica i poznatih ljudi koji su došli čestitati. No postoji uzorita skromnost. Ona nije tek princip već i oblik izraza života, možda i tajna onog što je uistinu dobro u nama i koje takvo kakvo je i ne treba i ne može biti drugačije. Vesna kaže kako ona samo zapisuje pjesme, osluškuje kompozicije i djelca koja vanvremenski postoje, te ako je pri tome pažljiva tada ona dosežu do njenih riječi i ostaju zapisana nalik svjedočenjima. U tome je sva jednostavnost svih onih prekrasnih stihova Vesne Krmpotić kojima se odaje često potajice, moguće i nenadano, u dječaštvu ili u nadi da postoji čas koji je prigodan da se klekne i moli, da se priča jezikom neba koje nije negdje drugdje već odmah kraj našeg pogleda i iza svakog mucanja ili krika.

Sjećam se jedne šetnje u ranu jesen prije par godina. Dan je u kojem sivilo popodneva nadvladava dojam kristalne svježine koju tada imaju već prohladnih noći dok šarenilo cvijeća na Dolcu podsjeća na minule boje ljeta. Na onu nevidljivu životnu silu koja je uzrokom svemu što raste pod kapom nebeskom, pa i kosi na našim glavama za koju se držalo kako je upravo zbog toga nesumnjivo povezana s dušom. Pijemo čaj i gledamo zvonik crkve svete Marije, to je također njeno krsno ime, i pričamo o svemu. Kaže mi kako je njen otac smatrao kako je radoznalost prva odlika u onoga koji želi nešto naučiti, i kao je još davno kao djevojčica za odrastanja u Dubrovniku u kući što je imala dva čarobna vrta njena radoznalost tako bila usmjerena ka ljepoti. Onoj, dakako, koja je unutarnja priča što obasjava sve i stiže i dalje nego što slutimo i koje se ustvari nikada ni ne možemo dovoljno naslušati jer je takva priča beskrajna. Slušam Vesnu i znam da tu ništa nije neopipljivo jer svi mi imamo dvorišta svoga djetinjstva, tajne kraljeve vlastitih misli, gospodare nada i zavjete samima sebi što nas onda kasnije prate kroz cijeli život, isto onako divno i nenametljivo kako nas prate i dotiču njene pjesme uz koje smo odrastali i živjeli. Draga Vesna, sretan ti rođendan.