Piše: Marijan Grakalić

Već s jutrom toplina grije asfalt dok se na sunčanoj strani ulice šarene haljine i pucaju pogledi. Traže se terase s više hlada i mašta sada češće postaje uzbuđena predočavajući daleke obale, pješčana žala i mirise juga. Svjetlost kao da kroz šarena stakalca prekriva dan pa se unatoč komešanju i tijelima stiče dojam da je sve donekle nepokretno, kao drveće i njegove krošnje. Odsutnost lutanja i prometnim ulicama pridaje izgled napuštenosti. Ovdje ulice ljeti drijemaju neumivene jer je preskočena kiša koja ih zacjeljuje, i ne znajući zašto, izlišno kao uzaludni zagrljaj, ostaju u tuzi. Nesretne i zbog toga što nemaju drugu do li onu nestvarnu kob što je uzavrela ispaćena teškim vremenom. Lica prolaznika kao da samo čekaju da naprečac izjednače svoju sudbinu s napuštenim izlozima zaboravljenih nada i prašnim fasadama jer su već otprije razoružana raznovrsnim nepravdama.

Zagreb se u popodnevu ponegdje jedva nazire kroz izmaglicu koja se diže s užarenih pločnika i neočekivanom lakoćom leluja iznad teških sjena što tupo padaju na cestu. Grad gori u vrelini groznice zaborava kako naših nedaća tako i ostataka onog što se prije činilo važnim. Žarke boje i sunce pretvaraju se kao da će sada odjednom nadomjestiti sve, pa i mogućnost da se najedanput kao čarolijom iza obližnjeg ugla ukažu obrisi onog nečeg ili nekog kojeg treba voljeti. Potom sve ostalo prestaje biti važnim, jer ljeto u gradu pritajeno povezuje ulice s beskrajem u kojem se duša ipak može ogrijati.

Ljeto služi i tome da se prebrodi neprolazni umor što svojom nezdravom prirodom pustoši dušu. Tu se tako bespoštedno trebaju ušutkati opustošene strasti i sve ono što nas uistinu odaje u nesreći, pa makar to bile i slike sjećanja. Slika moga grada u toploj noći postaje bdijenje nad ljetom kao onim posljednjim vidokrugom siromaštva iza kojeg započinje i ostaje jedino nedorečeni stih s periferije. Onakav kakva je ustvari svaka ljudska riječ.

Unatoč tome kročim Zagrebom gonjen glasom što umjesto svijetla nasrće na mrak. Možda prorade pluća, a možda doviknem i do susjednog dvorišta. Onog iz kojeg se bolje vide zvijezde. Znamenitosti neba dostupne svima, naravno, ovisno o vremenskoj prognozi.