Piše: Marijan Grakalić

Postoje brojne interpretacije i reinterpretacije onih surovih ratnih zbivanja i događaja koji su tijekom Drugog svjetskog rata promijenili lice svijeta i sudbine čitavih naroda, država, gradova, obitelji, pojedinaca, pa time i ljubavi. Na žalost uočljivo je da danas nema tog izglednog načina da se nepravde mržnje uistinu utope i da se zauvijek prokune onaj sramni popis zabluda što neljudske sažetke života žele predstaviti kao konačno rješenje nacionalnog ili ne daj Bože kozmičkog bića svih ljudi. Otpor prema fašizmu je proizvod strepnje koja ustvari dokazuje bez ičeg drugog i suvišnog koliko je veličanstvena čovjekova svijest i njena priroda koja ne pristaje biti sluškinjom osuđenom na smrt od nametnutih mesija, oficira i ideologa. Moguće je da će proteći i stoljeća dok se neće sasvim izraziti cjelovita vrijednost te ljudske pobjede i dok ne nastane takvo vrijeme u kojem će i politike, Crkve i interesi zanijemjeti zbog negdašnje okrutnosti u slavu vlastitih moći što su raspad ljudskosti slavile kao kraj svijeta.

Otpor protiv zla nije stvar političkog narječja, to je sloboda stiha i čina neotuđiva od bilo kojeg čovjeka, i stvar koja upravo zahvaljujući ustanku više ne može biti nepoznata. Svaki čovjek i svaki anđeo imaju vlastito ime, zlo je ponajprije bezimeno i zato užasno. Danas više ništa nije opravdanje da se šuti, bude nijem ili zatvaraju oči pred nepravdom i bezakonjem, segregacijom i nasiljem. Presuditi slobodi je nemoguće, ona nema nikakvog supstituta i na nju se ne odnosi miris ukradenog i besplatnog piva, tuđe postelje i nedostatak srama o čemu u svojoj pjesmi o ”Bogu rata” govori Bertol Brecht. Ona je ta obala koju ponekad zapljuskujemo vlastitim suzama i do koje vode svi putovi i sve staze, skriveni vidici ali i generacije koje ne pristaju na to da ih se odgaja tek zato da bi umrli. Život bez slobode je smrt, pa je zato dan kada smo ukrali slobodu blagdan, prometejsko nasljeđe i epohalan čin.