JEDNOM

Jednom.
Jednom ću podići kotvu, drži moj život usidren od mora,
Hrabrošću koja mi nedostaje istrošit ću nepotrebne stvari,
(Ništa za ništa), strmoglavit ću u provaliju tuđe misli,
Jednu na drugu,
Samoubit ću zastarjelu čednost seoskih djevica pred Uskrs.
Probušit ću čireve bahatosti i postat ću pokorno janje totemu,
Provlačit ću se kao konac u ušicu igle, nekom drugom tkanju.
Jednom.

Jednom.
Jednom ću priznati svoje katastrofe udarcima u prazno.
Izbacit ću sav otrov sakupljen u oporbi kamenja naspram suncu,
Otputovat ću u zemlju bez granica i gradit novo dostojanstvo.
Bit ću klaun bez identiteta, obasjan pod kupolom ruskog cirkusa,
Oko mene će plesati patuljci i dresirani konji i tigar.
Imat ću crven nos. Postat ću neprepoznatljiv NETKO…
Jednom.

Jednom…

 

VISINAMA SVE JE ZEMNO

Imalo se vremena i svijeta,
Ispod dvije stijene valom ispirane,
Dvije smokve složene nad svojim hladom.
U dva broda na prstima mora.

Doplovismo do ušća pećina,
Do obamrlih školjki iza oseke,
Do zapuštene uvale svijeta
U plavom kutku svemira…

Visinama sve je zemno.

Potvrdismo od kud niče ljubav ;
Slamka je besmrtna utopljeniku,
Sve se reklo iz dubine bića,
Jedro se i vjetar ukrstili nehotice.

Krenusmo od kolijevke tražeći sebe,
Potok nas spoji u svoje korito.

Naše riječi se slažu u prosjeve psovki
Ispod ruševnih zidina starih zdanja,
Tu padaju neopozivo k’o eho niz bedeme
U pregršt rascvjetanih krizantema.

Prosjak na klupi u parku
U prazninu svojih duplji
Šaku danjeg svjetla skupi.

Visinama sve je zemno…

 

UMJESTO TOGA

Nadživjeti drugog, iz kože, iz naboja tijela
Ugasiti vatru i žeđ… Nahraniti svakodnevno
Tišinu i vrisak i smijati se ožiljcima kruha,
Kamo se glad odupire ljudima i strahu.

Umjesto toga, tamo gdje si sklupčana,
Gdje stenješ ili uzdišeš među laticama
Golotinje, pola je kreveta ostalo prazno.

Umjesto toga, prkos zamisli tvoje oči,
Kao jagode, maline, borovnice… Slatko!
Čekam da krug kazaljki izlije svoj med,
Vremenom da bare poprskaju lopoče i ribe,
Da središte svijeta popusti iskrčenoj džungli…

Umjesto toga, ti postaviš stol ; jelo i kolač,
Čašu crnog vina za kraj. Turski šećer uz kavu
I pahuljice smijeha da nam skriju bajkovitu ćud.

Oblačiš se u “Bizantinku” pred trbušni ples,
Mirišeš plavetnilom prostranstva novog ljeta
A dojke ti drhte kao tropsko voće puno žitka
Za moj kraljevski jezik i vojnički mač…

Umjesto toga sam htio biti motorista,
Opasan crnom kožom i vatrom daljina,
Htio sam biti pilot aviona u dolasku tame,
Tražiti prolaz svjetla tintom crne noći…

Shrvala si me šaputanjem travki.

Umjesto toga svijećnjak sa šest glava
Obasjava tvoje lice i crta sjenu dobre vile
Poljanu zrelog žita i rasplamsanu vrevu
Poljodjeljskih snova pred žetveno jutro
Ispresijecano barjacima procvalog maka.

Umjesto toga sve raste prema tebi
K’o bršljan, k’o pabirčeno trsje i glog,
Sve ruže uspinjače i visibabe i karanfili,
Svi pobjednici nepreglednih praznina duše.
U šaci mora utopila si neizgledan gnjev!

Umjesto toga smo postali krhotina
S malo grijeha i plitkom molitvom
Srušili sva carstva i sve vojvode krajolika,
Nijemim ratom izgladnjelih vojski.
Počeli smo jesti iz tuđih tanjura…

Na ulazu u selo ćemo objesit svoje ime
Na prvi kolac u plotu iznad ljuta psa,
Držati tvrdom glavom prekomjerno nebo
Iskorijenjeni i jezika i vode kao ptice
U čudnovatom prestanku proljeća…

Umjesto toga između kratkih redaka
Slagat ćemo piljevinu misli i tobogan kiše,
I ispijati iz razbijenog vrča rajske boje
Rasute između sakatih stabala drvoreda.

Ti si moje vino izumrlih školjki…

 

Zlatko Martinko (1946) je pjesnik i pisac rođen u Daruvaru koji je pola vijeka proveo u Francuskoj, a danas živi i piše u Medulinu. Objavio je zbirke pjesama ”U visini oka”, ”Ako me boljka”, ”Sve moje, jedino”, te knjige pripovjedaka ”Neznatan izazov” i ”Mimo praskozorja”. Uvršten je u antologiju XXI. stoljeća hrvatskog urbanog pjesništva.