Piše: Emir Sokolović

Iza sedam gora, iza sedam dola bitisao je raj na zemlji koji se zvao Pasuljsiti. Stanovnici tog veselog grada su ulice i trgove vječito ispunjavali žamorom i grajom. Bilo ih je uistinu različitih, ali žitelji koji su preovladavali su bili bijeli, žuti i tamno smeđi. Za nevjerovati kako se grad širio, razvijao i nudio znane i neznane blagodeti onim koji su ga nastanjivali. Da bi takvo što bilo i moguće na čelnim pozicijama u gradu su se nalazili najumniji koji su kanalisali zadovoljstvo i razmatrali eventualne nestašluke ako bi se ponekad desili. No ni najstariji među njima vam neće saopštiti kada se to desilo posljednji puta a da ne uroni u gradske anale. Ne tvrdim da stanovnici Pasuljsitija nisu imali zasebne kulture, ali djelovali su združeno na sveopšto zadovoljstvo zajednice. Teško ćete od koga ćuti da je najzaslužniji za tu harmoniju bio doktor Okić komu su se novopridošli i novorođeni dovodili na pregled prije omogućenja da se aktivno pridruže životu u gradu. I bio je jedini koji je u krugu ordinacije i kuće imao neprimjetne žandare obzirom da gradu nisu bili ni potrebni. No jedini je i patio u Pasuljsitiju kako bi drugima priustio predstavljenu sreću. Među prispjelim na pregled kod dokrota Okića, ili dovedenim, morao je pomno sagledati da se među njima ne nalazi neki od Nagnjećenih. Istorija grada pokazala je da su u prošlosti nanijeli mnogo zla dok se nisu iskorijenili i duži vremenski period dokror Okić sa predhodnicima se nalazi na bitnim odbranbenim pozicijama za nastavak zavodljivog života. Kada bi uočio nagnjećenje pozivao bi nerado žandare koji bi pridošlice upućivali tamo odakle su došli; najčešće na sela. Ali ne umanjimo mu bol koju je osjećao kod novog naraštaja. Kako su svijetla budućnost i izobilje umivali Pasuljsiti, a on već u poznoj dobi, počeo je kod novorođenih da popušta duboko ubijeđen da je postignuta harmonija trajna. Tu se i prevario. Nakon stanovita vremena u ordinaciju su mu poćeli pristizati sugrađani izloženi vidnom stresu izazvanog provokacijama određenih grupa koje su najčešće poticane na osnovu boje ljuske. Ni doktor Okić ni stanovnici Pasuljsitija nisu mogli prikriti zgražanje. Ali u interesu zajednice i mira u gradu nikada niko nije imenovao nikoga; bili su kulturni i učtivi ljudi koji su predpostavili da će ti pojedinaćni incidenti, kako su došli, tako i proći kao mladalački hir. Iz dana u dan tri najprepoznatljivije zajednice – bijela, žuta i tamno smeđa – nisu ni primijetile kako su se udaljile i počele zasebno da žive ugasivši osmjeh na licima sugrađana. Međusovno ne komunicirajući iz nametnutog straha od drugog i različitog, zbog tog što Nagnjećeni sve tri boje se idealno dogovaraju kako da se ne dogovore dok putem Hramova prodaju nadu u život poslije života što dojučerašnjim sugrađanima vječno žamorom umivenih ulica i trgova Pasuljsitija i preostaje. Ne želim ružan kraj obzirom da je bajka, ali ljudi će me shvatiti: od Nagnjećenih ni prdež nije kvalitetan. I neka vas ne brine dragi moji; doktor Okić je počinuo prije harmonijskog kolapsa. Ipak ovo je bajka…