Piše: Marijan Grakalić

Polako i nedvojbeno nestaju ona mjesta koja čine identitet grada pa zato Zagreb gubeći svoje lice postaje neprepoznatljiv, tek manje-više uhodani špalir za anonimne ljude koji bi svi odreda željeli postati živim klasicima, gradskim namjesnicima i političkim prvacima ili dobro plaćenim državnim nadničarima, možda i gospodarskim velikanima kao bi se životno snašli i međusobno prepoznali. Umjesto autentičnosti imamo pekare, zalagaonice i radnje koje na veliko i na malo otkupljuju lom zlato, vašar na glavnom trgu i bivše špekulante kao vedute kulturnog i inog života. U općoj propasti svega što je izvorno najavljeno je i skoro zatvaranje kultne gostionice ”Tip-top” poznate kao ”Blato” na ćošku Gundulićeve i Masarykove ulice. Mjesta u kojem su obitavali, pisali, pjevali, pili i jeli, živjeli i snivali brojni naši pjesnici i pisci: Tin Ujević, Josip Sever, Ružica Orešković, Tahir Mujčić, Sead Begović, Branko Maleš, Boro Radaković, Omer Rak, Ivan Zoretić, Boris Vujčić, Simo Mraović i mnogi drugi. Na mjestu te nezaobilazne atrakcije i boemske ustanove trebao bi se pojaviti restoran sa šniclima budući da aktualni više dobro ne posluje. Slična je situacija bila i sa nekad popularnim ”Kavkazom”, odnosno ”Kazališnom kavanom”, čiji je interijer prije više godina posve devastiran a cijelo je to mjesto, također kultno okupljalište naše intelektualne i novinarske kreme (Ivo Mihovilović, Oto Šolc, Grga Gamulin, Miroslav Krleža, Josip Vrhovec, Vera Horvat Pintarić, Mirko Rački itd.), pretvoreno u prosjek sličan kolodvorskoj čekaonici. Dakako, ne može se ne spomenuti i ”Zvečka” (bistro ”Zvečevo”) koja se nalazila točno na pola puta između ta dva znamenita lokala i isto tako bila nezaobilazno utočište umjetnicima, mlađim piscima i glazbenicima osamdesetih (Johnny Štulić, Davorin Bogović, Boris Leiner, Mirko Ilić, Zoran Franičević, Snježana Banović, Jasenko Horua, Mišo Hrnjak, Mijo Vesović, Ivo Posavec i još nebrojeni drugi). Taj negdašnji centar svih zbivanja i mjesto okupljanja raznovrsnih likova i prilika poznat u zagrebačkom slengu i kao ”Tabacco Road” sada zatvaranjem ”Blata” gubi moguće i onu zadnju razdvojbu važnu za grad i njegove umjetnike.

Po istom principu po kojem velevažne misli što se uglavnom nameću zato da bi bile opravdanje politici i nejednakosti građana, i sjećanja također postaju neprimjerena i manje rentabilna. Identitet grada isto nije bitan ako ne zarađuje i ne koristi funkcijama onih što upravljaju i odlučuju, pa zato ulicama Zagreba i vlada naprasna lakrdija torbarskog mentaliteta dajući mu onu neželjenu blještavost primjerenu za starlete i moralne svodnike, špicle i druge pripuze moći i novca. Miris grada danas se koleba između vonja siromaštva i onog toplog kruha koji nas neizbježno prati iz pekara u kojem god dijelu grada bili. I što sada spominjati neke ideale, autentičnost i tradiciju kada je poezija tek hrana sirotinje, iste one iz gradskog mravinjaka zbog koje su oni što imaju i otvorili tolike pekare, šoping centre i druge trgovine. Tin Ujević i tako sve više liči na nekog mistika iz legende, a ne na negdašnjeg stanovnika i pjesnika Zagreba. Pa molim vas, tko bi danas, uostalom, pjevao ovako:

Budimo kao mravi u gradnji mravinjaka,
u ponor već se obara svemiru kupola, od kristala.
Da nema višeg i nižeg, da nema slaba i jaka,
no da smo svi ravnopravni gosti na piru pod svjetiljkom Ideala.
(Tin Ujević)